"Na zapadu ništa novo" ("All Quiet On the Western Front") njemački je antiratni film temeljen na istoimenom romanu Ericha Marije Remarquea iz 1929. godine.
U filmu se susrećemo s temama poput besmisla rata, bolesnih ambicija ratnih zapovjednika, te mladenačke naivnosti. Njemački kandidat za Oscara je nakon dugo vremena, i hrpe ratnih filmova, uspio prenijeti svu surovost svih ratova koji su se dešavali, onih koji se dešavaju danas, i ratova koji nažalost tek slijede.
Što je najbitnije, ovaj film postavlja važno pitanje zašto se ratovi uopće vode te postoji li zaista pobjednik u ratu?
Redatelj Edward Berger imao je iznimno težak zadatak oko jednog epskog ratnog filma, a sve je napravio odlično. On nije redatelj koji je poznat po ratnim filmovima, ali se u ovom filmu itekako dokazao kao jedan od boljih njemačkih redatelja današnjice. Jedno od najzanimljivijih redateljskih rješenja koje govori o suludosti rata jest trenutak u kojem protagonist vješa poster na bedem rova te nakon bezbroj vojnih akcija u kojima nemamo dojam napreduju li vojnici ili nazaduju i koliko, shvatimo da su osvojili taj isti rov.
Preko jednog postera redatelj nam prikazuje kako su se vojnici zapravo čitavo vrijeme borili i ginuli samo za taj jedan rov. Drugim riječima, ako je cijena osvajanja teritorija bila život vojnika, oni su svoje živote izgubili za apsolutno ništa. Film je prepun akcije i brzog je tempa, ali je redatelj ipak tijekom posljednje trećine filma dao gledateljima da dišu maknuvši glavne protagoniste s prve borbene linije. Kao gledatelji, možemo ih bolje upoznati i otkriti koje su njihove želje, ambicije te što ih veseli. Nažalost, ti rijetki trenutci kada se na neki način sklonimo od pakla rata i počnemo razmišljati o tome što je zapravo život uvod su za kraj. U završnom dijelu filmu je još jasnije da su zbog ''uspješne'' vojne karijere, ambicije pojedinca tolike da se ne ustručavaju žrtovati sve te mlade živote.
Glumci u filmu su ujednačeni, precizni, i što je najvažnije, uvjerljivi. U svakom trenutku im vjerujemo, navijamo za njih, rugamo se njihovoj mladosti i nezrelosti, te ih na kraju ipak žalimo. Razvojna linija glavnog lika Paula Baumera (Felix Kammerer) je uvjerljiva, i jasno nam prikazuje proces ubrzanog odrastanja u surovim ratnim uvjetima.
Za ovaj film je bitno spomenuti i kostimografkinju Lisy Christl, koja je odradila maestralan posao. Uvjerljiva kostimografija nam niti na jedan način ne prikazuje ''eleganciju'' vojnika, već od samog starta podcrtava ideju da je uniforma samo jedna reciklirana tkanina koja kratko grije jedan ljudski život. Nakon što se taj život nepotrebno ugasi, jednostavno i bez osjećaja se skida, trga sa leša, ispire, te stavlja na drugi živi leš. Kroz uniformu i njezino putovanje sa čovjeka na čovjeka, film nas stavlja u poziciju da propitujemo vrijednosti ljudskog života za vrijeme rata.
Koliko nam kostimografija ovog filma stvara grč dok pratimo priču, toliko se scenografija naslanja na nju. Scenografska rješenja su krajnje jednostavna. Hrpa rovova, ničija zemlja i nikakvi uvjeti za preživljavanje, nas od početka tjeraju da se suosjećamo sa protagonistima. Tjera nas da navijamo da bar njihova priča ima koliko toliko pozitivan ishod, jer od samog starta naslućujemo da u ratu nema sretnog završetka. Blato do koljena, pokvarena hrana, otvorene rane, štakori na koje se nitko i ne obazire, su izrazito realno prikazani kao dio scenografije koja je konstantno prisutna kao prikaz situacije iz pakla.
Na Zapadu ništa novo apsolutno rezonira s današnjom političkom situacijom te vjerno prikazuje tadašnju političku situaciju. Govori nam da rat nije mjesto gdje se rađaju heroji, nego mjesto gdje se noktima borimo da sačuvamo život. Priča nam o sazrijevanju u nenormalnim uvjetima, ukradenoj mladosti, mladenačkoj naivnosti i, ono najbitnije, prikazuje svu besmisao rata. Ovo je film koji je itekako zaslužio nominaciju za Oscara i mi vas pozivamo da ga pogledate čim prije.
na instagramu
