Uoči nastupa u Puli, razgovarali smo sa čestim glasnogovornikom benda Dubioza Kolektiv, basistom Vedranom Mujagićem. Vedran je za Showbuzz.hr najavio koncert, komentirao zabrane nekih izvođača u Puli, te otkrio neostvarenu želju benda.
Galerija
Dubioza kolektiv slavi 20 godina rada, a jedan od svojih rođendanskih koncerata imat će u pulskoj Areni 13. kolovoza. Kako trenutno stoje stvari, u obljetničkoj godini bit će to jedina prilika da ih se uživo vidi u Hrvatskoj i jedna od rijetkih uopće u regiji jer je grupa većinu koncertnih datuma posvetila festivalima u zapadnoj Europi. Uoči nastupa na Adria Summer festivalu u Puli, razgovarali smo sa čestim glasnogovornikom benda, basistom Vedranom Mujagićem.
Vedrane, vaše pjesme su angažirane, s jakom političkom porukom. Što se promijenilo i je li se išta promijenilo u ovih 20 godina, koliko službeno stvarate kao bend. Pišu li se pjesme i dalje same od sebe, odnosno nude li se teme same od sebe s obzirom na okruženje u kojem živimo, situaciju u BiH, Hrvatskoj, cijeloj regiji…
Na nesreću, mnoge od tih pjesama su vrlo vitalne i vrlo aktualne i dan danas, a mogle su biti napisane i jučer. Teme su i dalje aktualne od A do Ž, a stvari se ne mijenjaju ni lijevo ni desno. I to je ono što jako puno govori o podneblju u kojem živimo i prilikama koje su godinama u glibu. Pretpostavljam da se ljudi s Balkana i iz Hrvatske, mogu poistovjetiti s pjesmama jer su naši problemi manje-više isti. Bliže smo nego što bi neki političari to htjeli predstaviti.
Što se ipak promijenilo od kada ste počeli, osjećate li ste zaslužnima za neku promjenu i jeste li ponosni na nešto što ste kod građana osvijestili?
Pa vjerojatno jesmo nešto promijenili ili osvijestili, ali su političke elite toliko zabetonirane na svojim pozicijama i jako malo stvari se miče, jer su narativi koje političari guraju da bi opstali na vlasti ljudima „utisnuti“ u glavama. Ispada da smo mi profiteri od te situacije, no to nije tako. Mi pričamo o stvarima koje nas žuljaju. Puno se ljudi može pronaći u našim pjesmama i identificirati s njima. Nadamo se da će pjesme vrlo brzo prestati biti aktualne.
Dubioza Kolektiv snimila je najavu i poziv na koncert s poznatim pjevačem narodne glazbe, Duškom Kulišem. Najava je time značajnija što je upravo Kuliš trebao 25. ožujka nastupiti u pulskom Domu sportova. No koncert je naposlijetku zabranio pulski gradonačelnik Filip Zoričić, i to iz pomalo humorističnog razloga – ne sviđa mu se takva vrsta glazbe. Što misliš o ovakvim zabranama? U Hrvatskoj su valjda popularne zabrane narodnjaka.
Mi smo na ovo reagirali jer nas je pogodilo na ljudskom nivou i to je nešto na što se mora reagirati, a svoj komentar na zabranu dalo je i puno ljudi sa scene, među njima i rock glazbenici. U nekim prethodnim vremenima, cenzure su bile rezervirane za punk ili rock scenu, a sada se odjedanput sve okrenulo. Svijet se izvrnuo naopačke i odjedanput imamo bizarnu situaciju u kojoj rock bend brani kolege koji se nikako ne bi smjeli naći u ovakvoj situaciji. Ovo je bio opasan presedan i može izazvati domino efekt, zabranu za zabranom. Jednom kada se zabrane normaliziraju, svaki lokalni šerif bit će u poziciji reći koja je glazba poželjna, a koja nije.
Nakon Pule, dogodila se zabrana u Osijeku, pa pokušaj zabrane metal festivala u Kutini, no Kutina se nije dala i svaka im čast. Sa cenzurama je problem tko povlači liniju, tko određuje što je šund, koja je to komisija za ćudoređe, što je ok, a što nije ok. To je vrlo rastezljiv pojam. Hoće li Kuliš gostovati na vešem koncertu u Puli? Ja se nadam da će gradonačelnik Pule doći na naš koncert i da će doći do pomirenja različitih struja.
Svirate neprestano, svuda vas ima. Svirali ste na najvažnijim svjetskim festivalima kao što su Glastonbury, Roskilde, Lollapalooza, Sziget, Boomtown Fair, Lowlands ili Das Fest. Imali li neki festival na kojem biste htjeli nastupati, a još niste, nešto što je jako značajno nekom članu benda.
Puno dječačkih želja i snova nam se ostvarilo. Ponekad se i uštipnem da vidim je li sve stvarno. Pogotovo kada primjerice u backstageu vidim idola iz svoje mladosti i onda se dogodi taj moment kad se pitaš kako sam se našao u ovoj poziciji i to je super dio našeg posla. Sve nas to još uvijek veseli i da nas ne veseli ne bi to radili. Jedna od neostvarenih želja bila nam je Meksiko, ali to ćemo uskoro ostvariti. Na turneju idemo u 10. mjesecu. Na bucket listi još nam je uvijek Japan i Fuji festival.
Pričalo se o tome X puta, ali se uvijek nešto izjalovilo. To nam ostaje kao nešto što bi bilo lijepo napraviti. Pred 300 ili 30.000 ljudi, uvijek smo zahvalni što sviramo i imamo pozitivnu tremu. Radi li se o akustičnoj svirci na Dolcu ili o svirci u Puli na tržnici, nama je uvijek zabavno i svirat ćemo dok nam je god zabavno.
Osim dobrih pjesama, predanosti i posvećenosti radu, što je to što imate, a ostali bendovi nemaju? Zašto je baš Dubioza postala najveći bend Balkana? Što vas je izdvojilo od svih bendova da ste baš vi uspjeli prijeći barijeru Balkana i da ste osvojili sva tržišta Europe.
Vjerujem da je sve pobrojano ono što nas izdvaja. Bili smo dovoljno tvrdoglavi da vjerujemo u ono što radimo i da beskompromisno guramo i u onim trenucima kada nije izgledalo kao da će uspjeti. U nekim ranim godinama kada smo počinjali, mnogima sa strane je izgledalo suicidalno to što radimo. Pa i dan, danas, neke kolege nas pitaju što nam treba 200.000 prijeđenih kilometara i 80 koncerata zaredom. Pitaju nas zašto idemo na kraj svijeta da bi svirali neki festival.
Odgovor je da je nama to još uvijek sve zabavno i manje gledamo našu udobnost, neku osobnu ugodu, hoćemo li putovati 40 sati ili ćemo ležati na kauču. Ali da sada napravimo sve isto kao kada smo počinjali ne znam bi li došli do iste pozicije na kojoj smo sada. Da znamo što nas to izdvaja od ostalih bendova, onda bi mogli savjetovati druge što da naprave. No, nitko ne može poreći da puno radimo. To je istina.
Na stranicama Dubioze još uvijek stoji peticija za odlazak na Eurosong. Trebamo li vas shvatiti ozbiljno da doista to želite?
Anketa je potpuno legitimna, a priča o Eurosongu nas prati od 2011. godine. Mislim da nas u tom nitko ne shvaća ozbiljno, ali nije nitko ozbiljno shvaćao ni Let 3. Nama je cijeli taj Eurosong bio zanimljiv kao metafora, kako funkcionira Europa. Licemjerje Europe zapravo nam je paralo uši i onda sam taj spektakl Eurosonga koji je apolitičan, jer se slavi muzika, zapravo se pretvori u političnost i politički eksplicitan spektakl. Svuda se može naći politika iako tvrde da nisu politični. Nama je to bilo zanimljivo kao provokacija.
Možda ćemo nekada imati priliku svirati na Euroviziji, ali dok se to ne dogodi, imamo peticiju. Ne moramo nastapati u natjecateljskom dijelu programa, već u onom revijalnom dijelu. Ili možemo predstavljati ove nepredstavljene zemlje koje zbog bankrota ili drugih razloga odustaju od takmičenja.
