Proslavljeni hrvatski redatelj Krsto Papić preminuo je u 79. godini života. Potvrdila nam je to njegova obitelj.
Nakon kratke i teške bolesti, u Zagrebu je umro velikan hrvatskog filma Krsto Papić.
Jedan je od predvodnika tzv. hrvatskog autorskog filma, generacije (Babaja, Berković, Vrdoljak, Radić…) koja je u drugoj polovini 1960-ih i početkom 1970-ih već započela odvajanje domaćeg filma od uhodanih kanona bivše socijalističke kinematografije i pripadajućih im temama oblikovala u zreli umjetnički val.
U tom razdoblju nastaju njegova najznačajnija igranofilmska djela „Lisice“ (1969.) i „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“ (1973.), ali istodobno Papić jednako značajno, ako ne i značajnije, bilježi uspjehe dokumentarcima „Kad te moja čakija ubode“ (1969.) , „Čvor“ (1969.), „Nek' se čuje i naš glas“ (1971.), „Mala seoska priredba“ (1972.) i drugima u kojima razgolićuje manje glamourozne strane života u bivšem sistemu.
U tom razdoblju glavna je kvaliteta njegovoga redateljskog rukopisa sirovost i oporost, potpuno suprotni prenapregnutosti većine djela bivše hrvatske i ex-YU kinematografije u svim njezinim razdobljima.
Papić je rođen u Vučedolu, u Crnoj Gori, 7. prosinca 1933. godine. U Zagreb je došao na poziv Veljka Bulajića (manje je poznato da su njih dvojica bratići u prvom koljenu) kojem je asistirao na filmovima „Vlak bez voznog reda“ i „Uzavreli grad“. Debitirao je kao redatelj omnibusom „Ključ“ (1965.), a prvi samostalni dugometražni projekt bio mu je film „Iluzija“ iz 1967. godine.
Nakon svog najznačajnijeg autorskog razdoblja napravio je stilski odmak prema filmovima naglašenije žanrovske orijentacije (npr. fantastika u „Izbavitelju“) ili nešto populističnijih tema kao što je bila „Tajna Nikole Tesle“ (1980.).
Ali u slučaju ovog potonjeg filma, koji s kritičnijeg stajališta ne kotira osobito u njegovoj filmografiji, nekoliko je minuta fantastičnog dokumentarnog uvoda bilo sasvim dovoljno da ukažu na talent starog majstora koji iz nekog razloga taj dio svoje autorske osobnosti tretira kao fusnotu.
Papićeva uloga ponovno je postala vrlo značajna na prelasku iz bivše države u novu. Njegov veliki kino-hit „Život sa stricem“ (1988.), ) praktički je (uz Schmidtov „Sokol ga nije volio“) ispratio hrvatski film iz ex-YU kinematografije, a onda ga tri godine kasnije „Pričom iz Hrvatske“ (1991.) uveo u njegovo novo stanište koje za domaći filma, ali ni za Papića samog više neće biti ni izdaleka tako plodno.
Otada je Papić snimio još tri filma: komediju „Kad mrtvi zapjevaju“ (1999.), fantastiku „Infekcija“ (2003.) i najnoviji „Cvjetni trg“ (2012.), mafijašku dramu koju je prikazao ljetos u Puli, ali skorašnju zagrebačku premijeru i početak distribucije, na žalost, nije dočekao.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
na instagramu
