RADE ŠERBEDŽIJA 'Opuštaju me moji studenti, moja djeca i moja Lenka'

Iako iza sebe imaju brojne zajedničke nastupe, Šerbedžija i Tadić sastaju se u Šibeniku nakon četverogodišnje pauze. Šibenčane i njihove goste 13. srpnja čeka uistinu čarobna večer. Dvojica umjetnika izvest će pjesme sa svoja dva albuma, među ostalima i neke Arsenove, njima posebno drage, ali i nekoliko makedonskih koje Rade i Miroslav izvode s posebnim žarom.

Pred nama je prvi zajednički koncert vas i prijatelja te velemajstora na gitari, Miroslava Tadića, nakon četverogodišnje pauze. Radujete li se ponovnim nastupima?

Da. Uistinu se radujem što ću ponovo s Miroslavom Tadićem nastupati. Mi smo na neki način ,zbog njegovih obaveza u Americi, prorijedili naše nastupe. U zadnje četiri godine, samo smo par puta zajedno svirali. Suradnja s Miroslavom nije samo profesionalni posao. To je uvijek i susret s dragim prijateljem. On je tako poseban i plemenit da je prava sreća družiti se s takvim čovjekom. Naše prijateljstvo traje već godinama i on je nezaobilazni član naše cijele obitelji.

Šibenska publika nije vas vidjela nekoliko godina. Što ih očekuje 13.7. na Tvrđavi Sv. Mihovila?

Uzbuđen sam što ću nakon toliko godina ponovo biti u Šibeniku. Uz taj grad vežu me lijepe uspomene. Snimio sam tamo nekoliko, za mene, važnih filmova, a često sam i odlazio s Arsenom na njegove koncerte. Pamtim samo lijepe dane u tome posebnom gradu. No, imam i pomalo tremu jer u Šibeniku većina publike ljepše pjeva od izvođača. Miroslav i ja ćemo izvoditi uglavnom pjesme s naša dva albuma koja smo prije par godina snimili, ali i neke Arsenove pjesme, koje posebno osjećamo, jer smo obadvojica veliki poklonici njegove glazbe i poezije. I naravno par makedonskih pjesama koje Miroslav i ja obožavamo.

Vaše zajedničke nastupe redovito opisuju kao čarobno putovanje. Koja je to kemija koja veže vas i gitarskog virtuoza Tadića?

Kad se nastupa s takvim majstorom kakav je Tadić sve postaje lako i jednostavno. Njegova gitara te nosi u predjele nestvarnoga svijeta i osjećaja. I ne postoji pogrešan ton. Sve mora biti skladno i posebno. Miroslav ne voli ni u čemu pretjerivati. Njegova glazba je ubitačno točna i posebna.

Kako je započela ta suradnja?

Najprije smo se sprijateljili kada sam došao u Ameriku. Družili smo se. Ponekad bi Miroslav nešto zasvirao i ja bih nešto otpjevušio. Onda je Miroslav jednoga dana rekao da to zvuči super i da snimimo neku pjesmu kod njega u studiju. To je bilo vrijeme kada se Arsen ozbiljno razbolio. Tugovali smo uz njegove pjesme. Zatim smo, kada je izašao iz bolnice oporavljen i spašen, snimili par pjesama i poslali mu. Rekao je da ove visoke zvuče grozno, ali da su ove duboke dobre. Nasmijali smo se i izbacili ove visoke da ga ne živciramo, dodali još nekoliko romskih, neku moju i jednu Zlajinu i snimili naš prvi album 'Imam pjesmu za tebe'. Nakon što je album jako dobro prošao i kod publike i kod kritike, snimili smo i drugi album 'Ponekad dolazim, ponekad odlazim'. Miroslav je sastavio fantastičan orkestar od američkih glazbenika, s kojima je on ponekad svirao. Bili su to takvi velikani, među njima i bas gitarist iz orkestra Franka Zappe, čuveni Roy Estrada. Album je bio uistinu super, a te smo godine dobili i Porin za najbolji album godine u konkurenciji zabavne glazbe.

Vaš glumački poziv, kao i onaj glazbeni, traje preko četiri desetljeća. Također, napisali ste i nekoliko zbirki pjesama. Koliko se te profesije međusobno razlikuju ili vi u njima vidite i velike sličnosti?

Sve je to bavljenje umjetnosću. Ja nisam profesionalni pjesnik, ali pišem poeziju. Nisam ni pjevač, ali pjevam. Čovjek u sebi ima više talenata. Meni bi bilo dosadno u životu da se bavim samo glumom. Sada mi je upravo izašla zbirka izabranih pjesama u izdanju VBZ iz Zagreba. Knjiga se zove 'Stranac', a pjesme je izabrao i na svoj način dramaturški složio naš poznati pjesnik i književni teoretičar Nikola Petković.

Ove godine, kao i svake do sada, vaše kazalište Ulysses na Brijune dovodi neke od svjetski poznatih predstava i glumaca. Ovog će ljeta posjetitelji gledati Shakespeareovu predstavu "Richard III" s Vanessom Redgrave i Ralphom Finnesom u glavnim ulogama. Koliko je teško dogovarati takve projekte?

To je gotovo 'nemoguća misija' što smo mi učinili. To je gostovanje jednog od najvećih kazališnih projekata u Londonu, s takvim mega zvijezdama kao što su Vanessa Redgrave i Ralph Fines. Oni su moji i Lenkini bliski prijatelji i naravno da se to ne bi dogodilo da oboje nisu bili privatno kod nas na Brijunima i zaljubili se u te magične otoke. Ali i u atmosferu našega kazališta 'Ulysses'. No da nije bilo našeg svemogućeg Duška Ljuštine, teško da bi se takav pothvat mogao realizirati. Moram naravno i pohvaliti našu ekipu iz Ulysses international odjela koji su učinili veliki posao pregovarajući sa upravom kazališta Almeida iz Londona.

Profesor ste na poslijediplomskom studiju glume. Koliko vam znači rad s mladim glumcima kojima pomažete u njihovom životnom i profesionalnom opredjeljenju?

Naš studij glume na riječkom Sveučilistu je sada dodiplomski, a otvaramo ove jeseni i diplomski. Uspjeli smo organizirati uz mnogo muke, uspješan i zanimljiv studij, ali nam treba veća pomoć županije, Grada i Sveučilista, da bismo učinili Studij još interesantnijim i profesionalnijim. Znam da je doba štednje u kulturi i prosvijeti, ali moramo činiti sve da pronađemo načine da se takvi projekti održavaju, jer time održavamo vitalnost i duhovnu snagu našega naroda.

Posljednjih ste godina svoj dom pronašli u Rijeci. Što vas je to privuklo u gradu na Rječini?

More i ljudi.

Postoji li vrijeme u vašem životu u kojem imate mgućnost potpunog odmaka od kazališta i umjetnosti, obzirom da je i dobar dio vaše obitelji u istoj profesiji? Što vas opušta ili zabavlja izvan tog kruga?

Prijateljstva, tenis, ribolov, istarska Malvazija, hvarski Plavac, muzika, moji studenti, moja djeca i moja Lenka.