Putovanja često pamtimo po znamenitostima i fotografijama, no neka ostanu urezana zbog ljudi koje ponovno zagrlimo. Upravo je takvo bilo putovanje Tatjane Jurić u Kanadu, gdje je uz navijanje za hrvatsku reprezentaciju napokon ponovno okupila dio obitelji koji godinama živi preko oceana.
Dok su mnogi njezin odlazak u Kanadu povezali isključivo sa Svjetskim prvenstvom i navijanjem za hrvatsku reprezentaciju, za Tatjanu Jurić to je putovanje imalo puno dublje značenje. Nakon godina ponovno je okupila dio obitelji koji već desetljećima živi preko oceana, a upravo su zajednički trenuci, kaže, bili najveći razlog zbog kojeg će to putovanje pamtiti cijeli život.
Kanada je za nju puno više od turističke destinacije. Ondje već desetljećima živi dio njezine obitelji, zbog čega je odlazak u Toronto bio prilika da ponovno spoji ono što kilometri godinama razdvajaju.
Galerija
"Dio moje obitelji u Kanadu se odselio još 70-ih godina, no unatoč tome ostali smo jako povezani. Još prije 15 godina posjetila sam ih s roditeljima, oni su nekoliko puta dolazili k nama u Hrvatsku, 'stari kraj', kako oni to od milja kažu, i već neko vrijeme bila mi je velika želja posjetiti ih ponovno. Ne postajemo mlađi, obiteljski su trenuci zlata vrijedni i kad smo doznali da će naši Vatreni igrati i u Torontu, dvojbe više nije bilo - bila je to jedinstvena prilika za stvaranje novih uspomena i za zajedničke sportske doživljaje. U Kanadi živi već treća generacija moje obitelji, čak su i najmlađi s Hrvatskom jako povezani. Idu u hrvatske škole, aktivni su na fakultetima kroz hrvatsku zajednicu i slično."
Na društvenim mrežama svoje je osjećaje sažela u jednostavnoj rečenici: "Predivno je doći na drugi kraj svijeta i doći – doma." Iza tih nekoliko riječi krije se mnogo emocija koje su se nakupile tijekom godina razdvojenosti.
"Zafrkavamo se ovih dana da naša familija puno plače. Kad se nakon godina i godina ponovno vidiš s onima koje voliš, tek ti taj novi susret osvijesti koliko su ti nedostajali. Svako prepričavanje uspomena, nova suza krene. Svaki trenutak koji provedemo zajedno znači puno. Bilo bi lijepo da smo bliže."
Takvi susreti, priznaje, danas imaju neprocjenjivu vrijednost.
"Života vrijedni! Baš tako kako sam rekla: doći na drugi kraj svijeta, a znati da svejedno ideš doma predivan je osjećaj."
Prvi zajednički sati nakon ponovnog susreta bili su rezervirani za male stvari koje najviše nedostaju kada obitelj živi na različitim kontinentima.
"Prvo smo jeli tetinu juhu i mamine kiflice, koje imaju isti okus kao i prije. Onda smo si dugo prepričavali što ima novoga, a zatim smo krenuli na izlete, u razgledavanja i, naravno, na utakmicu. Sa mnom su bile i moje nećakinje, pa sam presretna što su i one upoznale svoje rođake i osvijestile da je svijet puno veći nego što mislimo kada smo djeca."
Iako ih dijeli ocean, obiteljske tradicije nisu nestale. Naprotiv, tijekom godina ispreplele su se s kanadskim načinom života i stvorile posebnu priču koja spaja dvije domovine.
"Naravno! Prisjetili smo se i svih onih kojih više nema, a tu su, nekako još i prisutniji kad smo svi zajedno. Danas se kod mojih u Kanadi u kući govori mješavina hrvatskog i engleskog jezika, s jedne strane priprema se tradicionalna hrvatska hrana, s druge, nakon večere se u vrtu na vatri peku sljezovi kolačići. Prava je to mješavina najboljeg od oba svijeta, a prekrasno je vidjeti da je i jedno i drugo itekako poznato i mojoj teti od 80 godina, i mojem malom rođaku od osam."
Posebno emotivan trenutak dogodio se na stadionu tijekom intoniranja hrvatske himne. Daleko od domovine, okružena članovima obitelji koji već desetljećima žive u Kanadi, emocije su bile jače nego ikad.
"Stajati na drugom kraju svijeta dok se stadionom ori naša himna, rame uz rame s obitelji u Kanadi koja ponosno stoji pjevajući himnu sa suzama u očima. Mogu samo zamisliti koliko im je uspomena prošlo glavom, koliko teških odluka, koliko nostalgije i života samog. Kako život ide, i ti osvijestiš koliko su to važne stvari, najvažnije."
Ni atmosfera na stadionu nije ju ostavila ravnodušnom. Sportski događaji ovakvog formata, kaže, imaju posebnu snagu povezivanja ljudi.
"O sportskoj, ali i društvenoj važnosti velikih sportskih smotri ne treba puno govoriti, pa je jasno da su i organizacija i ambijent bili na razini zadatka. Uz brata sportaša, mnoge sam godine, kao dijete, provela na sportskim tribinama i zajedništvo koje se tada osjeća stvarno je prekrasno, a kad igra naša reprezentacija, pa se okupimo iz svih krajeva svijeta, a svi se jedni prema drugima odnosimo kao da se oduvijek znamo, to atmosferu podigne na još emotivniju razinu."
Boravak u Kanadi bio je prilika i za susrete s brojnim hrvatskim iseljenicima koji, bez obzira na udaljenost, i dalje snažno njeguju vezu s domovinom.
"Upoznala sam pojedine i svima si odmah još draži kada im kažeš da si stigao iz Zagreba, iz Hrvatske općenito. Kao i u mnogim drugim krajevima svijeta, naša je hrvatska zajednica u Kanadi, Torontu i osobito Hamiltonu velika, veze su jake i povezanost se itekako osjeća."
Naravno, nije propustila ni jedan od najpoznatijih prirodnih simbola Kanade – slapove Niagare, koje je posjetila drugi put.
"Ovo je bio moj drugi posjet Niagarinim slapovima i naravno, da, impresivni su. Njihova veličina i snaga, ali i činjenica da Kanađani, kao i Amerikanci od svega naprave spektakl više. Fotografije teško da mogu približiti to prostranstvo i upravo snagu prirode."
Ipak, najljepše uspomene, ističe, ne kriju se uvijek na razglednicama. Puno više znače mjesta koja upoznaš kroz oči ljudi koji ondje žive.
"Kad te destinacijom provodi netko tko tamo živi, onda je slika o gradu ili mjestu posve drukčija nego kada lutaš kao turist. Nama je naglasak ipak bio na obiteljskom druženju, ali posjetili smo mnoge atrakcije koje su mi se svidjele. Od CN Towera i Niagare, na kojima sam već bila, do nekih dijelova Toronta, ali i Hamiltona koji su prekrasni. A i nekoliko je gradića oko Hamiltona, uz samo jezero, koji su također vrijedni posjeta."
Na pitanje po čemu će pamtiti Kanađane, odgovara vrlo jednostavno.
"Susretljivi su i otvoreni, pa opet rekla bih da smo i mi susretljivi i otvoreni. Najviše sam vremena ipak provodila sa svojima, pa ne mogu donositi generalni sud."
Svakodnevni život u Kanadi ostavio je na nju poseban dojam, ponajviše zbog veličine zemlje i načina na koji ljudi organiziraju svoju svakodnevicu.
"Kanada je golemo prostranstvo, kamo god kreneš, moraš autocestom. Voziti sat-dva, pa i na posao, za njih nije problem, no to je nešto što te podsjeti na to koliko se u Hrvatskoj, bez obzira na mnoge izazove s kojima se nosimo, ipak u tom svakodnevnom kontekstu, kvalitetnije živi."
Na putovanjima, priznaje, voli imati okvirni plan, ali jednako tako ostavlja prostor spontanim trenucima koji se često pokažu najvrjednijima.
"Ne opterećujem se previše. Naravno da određeni plan mora postojati, ali važno je samome sebi dopustiti i da otkrivaš nešto novo, neplanirano."
A kada jednog dana bude vraćala film na ovo putovanje, neće se prvo sjetiti ni stadiona, ni slapova Niagare, nego jednog prizora koji najbolje opisuje cijelu priču.
"Moja teta Stanka i Emil kako hodaju ulicom držeći se za ruke. I nakon više od 50 godina, drže se za ruke. Emil u dresu naše nogometne reprezentacije, teta Stanka s narukvicom na kojoj piše Hrvatska, idu ponosito kroz život, kao što su išli i tih 70-ih godina kada ih je život usmjerio u novi kraj. A srce im je zauvijek ostalo u 'starom kraju'."
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
