Ognjen Mićović u filmu "Čuvari formule" glumi Života Vranića, a nama je otkrio koliko se opsežno i temeljito pripremao za tu ulogu.
Galerija
Ognjen Mićović jedan je od mladih srpskih glumaca kojeg imamo priliku gledati u novom hit-filmu Dragana Bjelogrlića "Čuvari formule".
Ognjen nam je prije svega otkrio koliko je bilo upoznat s temom "Vinče" prije samog početka snimanja filma i kako se pripremao za ulogu Živote Vranića?
"Ovako stoje stvari, nisam ništa znao o događaju tako da sam odmah pohrlio internetu. Kada sam iscrpio sve što sam mogao saznati o samom događaju sljedeći korak je bio upiti što više informacija o vremenu u kojem je Života živeo, da mi sve što je njega oblikovalo postane blisko. Tako da sam se bacio na gledanje filmova koji su snimani pedesetih ili početkom šezdesetih, postratna atmosfera, kako je bilo odrastati na selu u to vrijeme… Pa iz sela otići u grad i upisati fakultet… I to ne bilo koji… Slušanje šansona. Jedna od zanimljivih stvari u procesu je bila kada sam razgovarao sa prof. nuklearne fizike koji je bio učenik jednog od fizičara u Vinči, da ne navodim sad ime zbog privatnosti. Profesor mi je pomogao da odgovorim na pitanje koje smo na probama postavili s Bjelom tražeći ključ za scenu proslavljanja Rosine diplome. Bjela je htio da razmislimo o tome što bi to bilo specifično za Rosu Radojka i Životu kada je u pitanju provod ili noćni život s obzirom da je 1958. godina, a oni su diplomci nuklearne fizike, neka vrsta elite. Profesor mi je pričao da je student tada bio “gospodin čovek”. Čak i u šali i zadirkivanju bilo je neke posebne otmjenosti koja je dodavala na šarmu fore… Nije bilo poštapalica kao što su “tebra”, “buraz” već je to bilo “kolega”. I odatle potiče onaj trenutak kada Života i Radojko jedan drugom govore “Kolega Maksiću, Druže Vraniću”. Profesor mi je također napomenuo da je najveće zadovoljstvo za mladića tog vremena bilo kada bi skupio dovoljno novca da sašije sebi odijelo i to je jedna od stvari koje su mi pomogle da razumijem skromnost tog vremena, skromnost koju je Života u velikoj mjeri nosio sa sobom. Pričao sam s dosta ljudi, između ostalog i s jednom divnom starijom kolegicom koja je bolovala od leukemije prije nekoliko godina i hvala Bogu preživjela. Ona mi je pomogla da približim sebi što to sve ljudsko tijelo osjeća kad je u pitanju ta bolest, koja je vrlo slična s onim kroz što su naši znanstvenici prolazili u Parizu. Jedno od možda najvažnijih iskustava u pripremi je bilo kada sam par dana boravio u selu Mojsinje, kod Čačka. Tamo sam upoznao jedan dio Životine rodbine i slušao razne anegdote o njemu, to mi je mnogo pomoglo. Usput sam vježbao i čačanski dijalekt. Eto, trudio sam se da što bolje mogu odgovoriti na sve zahtjeve koje je uloga zahtjevala, odnosno, da što bolje razumijem i shvatim Životu", ispričao nam je Ognjen.
Života je u filmu jedan od najpozitivnijih likova, vedar i veseo. Je li mu bilo teško poistovjetiti se s njim?
"Nije bilo toliko teško, dosta smo slični. Najteže je bilo isporučiti teške emocije “na klik”, ono čega se generalno najviše plašim na snimanjima jer sam i dalje vrlo neiskusan… Kad se kaže akcija nema nazad… Ali na kraju sam ipak i to uspio, naravno ne samo mojom zaslugom, iza uspješnih scena je cijela četa ljudi koja mi je pomagala…Od Bjele, Đoleta asistenta reditelja, divni i fantastični partneri s kojima sam surađivao, Alexis Manenti, Raša Bukvić, Alisa Radaković, Jovan Jovanović, svi glumci s kojima sam imao scene, samo ove navodim jer smo snimali najviše zajedno. Mnogo ljudi je tu uključeno, da ne davim", otkrio nam je Ognjen.
A kako je bilo surađivati s Draganom Bjelogrlićem, što je najvažnije naučio od njega kao iskusnijeg i starijeg kolege?
"Bilo je to jedno nezaboravno iskustvo, naučio sam dosta toga. Nešto što mi prvo pada na pamet jeste koliko je važno biti jednostavan i efektan, bez mistifikacije", zaključio je.
Nedavno je u jednom intervjuu priznao kako se malo i bojao snimanja te da je imao tremu.
"Malo više nego malo, hahaha! Mladi glumci, barem moje neke bliske kolege, mnogo se opteretimo kad je pred nama veliki zadatak jer nam je jako stalo da to bude dobro i onda postajemo uštogljeni. Ali što sam se više pripremao, što sam više sebi konkretizirao situacije u kojima se Života nalazi, što sam više krčio put ka povezivanju s njim tražeći tu istinsku empatiju za drugog čovjeka, i naravno, kako sam se postepeno opuštao u ugodnijoj atmosferi na setu, tako je strah polako jenjavao i javljala se sloboda, vjera u samog sebe. Da nije bilo moje klase, profesora Borisa Isakovića, moje obitelji i još dosta dragih ljudi koji su mi često ponavljali da nema čega da se bojim, već da sam ja tu ulogu zaslužio i da je nisam slučajno dobio, tako sam sve više i više vjerovao sebi i na tome sam im beskrajno zahvalan. Ništa nisam napravio sam", otkrio nam je Ognjen.
Je li mu snimanje nekih scena i situacija bilo potresno?
"Jest, jako. Snimanje je počelo u svibnju, a u siječnju te godine nas je napustila naša divna prijateljica i kolegica s klase, Dostana Nikolić. Bolovala je od leukemije i nažalost izgubila bitku. Bila je jaka, čak se i šalila iz bolničke postelje praveći fore na svoj račun, nastavila je da prisustvuje satovima glume, online, iz bolničke sobe, koliko je mogla naravno. Osjetio sam veliku odgovornost prema njoj da te teške scene budu dosljedne, jako sam poštovao njenu posvećenost i predanost glumi. Njen odlazak nas je sve potresao u korijenu. Kad su nam na snimanju obrijali glavu, kad smo snimali scene vađenja koštane srži i druge teške scene, događalo mi se da nakratko pomiješam stvarnost i fikciju i da se istinski uplašim za svoj život sjećajući se naše drage Dostane" priznao nam je iskreno Ognjen.
Filmski časopis Variety je "Čuvare formule" usporedio s holivudskim "Oppenheimerom" Christophera Nolana i pišu da nije ništa manje zadivljujuć od njega.
"Nisam se bavio upoređivanjem Oppenheimera i Čuvara jer ne vidim razlog za to, obje priče su priče za sebe, naravno, počašćen sam što sam doo projekta koji je časopis Variety pohvalio i primijetio. Bio sam fokusiran na pripremu i na dosljedno isporučivanje svega onog čega sam se nakupio u toj pripremi i što smo dogovorili na probama s Bjelom. Tako da se nisam mnogo opterećivao razmišljanjem o reakcijama publike. Ljudi su se stvarno stopili s ovom pričom, reakcije ljudi su sjajne, to me neizmjerno veseli", zaključio je.
Oktrio nam je i primjećujete li da mu je popularnost nakon filma porasla, javljaju li mu se obožavateljice?
"Kad čujem riječ “obožavatelj”, meni odmah padaju na pamet ljudi koji su vatreni fanovi grandioznih bendova ili pjevača i koji u prvom redu koncerta padaju u nesvijest od “obožavanja”, hahaha! Tako da siguran sam da nemam obožavatelje, hahahha! Mislim da samo imam tu čast da dosta ljudi osjeća potrebu da mi se javi i podijeli svoje osjećaje nakon filma, to mi mnogo znači i cijenim to", priznao je Ognjen.
I za kraj, što bi poručio gledateljima filma i obožavateljima u Hrvatskoj?
"Žao mi je što nisam bio na premijeri Čuvara u Zagrebu. Zahvaljujem se svima i šaljem tople pozdrave za sve koji su bili i za sve koji nastavljaju da idu u kina i gledaju naš film. Još nešto, u zadnje dvije godine sam više puta čuo kao postoji neki oblak iznad hrvatske publike koji govori da je hrvatski film dosadan itd… Želim reći da treba voljeti svoje filmove, nemojte ih kuditi nego ih podržavajte svim srcem, navijajte za njih, imate fantastične filmove. I eto pozvao bih vas da gledate neke od hrvatskih filmova, ako već niste, koji su me oduševeli u zadnje vreme: “Garbura” , “Sigurno mjesto”, “Samo kad se smijem”, “Veće od Traume". p.s molim vas izborite se da se Motovun Film Festival vrati na Motovun i da Pula Film Festival opet dobije svoju otvorenost prema svijetu. Možete vi to!", poručio je Ognjen.
