Veliki Pipsi odgojili su generacije fanova, a ususret njihovom velikom koncertu u Rijeci, Dubravko Ivaniš otkriva nam detalje o hvaljenom albumu Vesna, a rekao nam je i što misli o trapu, narodnjacima i nakon čijeg koncerta je pomislio da je njegov bend za ropotarnicu.
Novi album "Vesna" dobio je sjajne kritike, vrti se na radio stanicama i zasigurno je ušao u krug favorita za najbolje domaće izdanje u 2023. godini. Dolazi čak deset godina nakon studijskog izdanja Walt, koji ima svojevrsni kultni status. Zašto je publika čekala deset godina na novi album, kako bi ga opisao, što ti on znači i koliko si nervozan ili znatiželjan, prije nego što izađe album? Koliko ti je bitno kako će kritika reagirati na album, a onda i publika?
"Da, da, mi smo vrlo uspješni mladi poduzetnici. (smijeh) Previše se potencira taj albumski gap, ipak redovito smo objavljivali songove u međuvremenu. Tu smo, maltretiramo vas cijelo vrijeme i diskografski i koncertno. Pjesme su mi napete dok radimo na njima, kad ih završimo, čak i prije miksa, gotov sam s njima, napuštam ih, bolje rečeno one napuštaju mene. Njihovo objavljivanje i medijski promo je ipak samo posao. Naravno da nam je bitno kako će to ekipa probaviti, dosta smo riskirali, ciljana publika može se pokazati tromom, neadekvatnom za promjene, a koje su bile nužne. Jako dobro prolazi, baš je pozitiva, barem u onom dijelu općinstva kojeg smo selektirali, točnije priveli kroz tri desetljeća.
Bend je rasprodao 5 uzastopnih koncerata u klubu Sax, te imao nezaboravnu svirku na Šalati. Koliko se ti koncerti razlikuju, je li bezobrazno pitati jesu li ti draže intimnije svirke ili veliki koncerti i što je zahtjevnije, ali i koja je razlika?
"Spomenuti koncerti važni su medijski, ali najvažnije je kako ćemo proći u malim mjestima, bogu iza nogu, tamo gdje nas nitko ne uprati i nema halabuke. Ozbiljan bend mjeri se upravo u takvim prilikama. Često veslaš kontra vjetra, malo pušeš u jedra, nekad pobijediš, nekad prdneš, dikod uđe, dikod ne uđe (smijeh), tamo se pokaži kakav si frajer. U Zagrebu je lako, tu smo šefovi podzemlja".
Za Šalatu kažu da je najbolji ili barem jedan od najboljih koncerata Pipsa. Kako je bilo tebi i čega se najbolje sjećaš s tog koncerta? (Marginalija ili dominanti?).
"Kad ti Tottenham uvali dva komada, jasno je, želiš li proći, moraš im uvaliti tri. Tako i na Šalati, kad olujni pogrom sje*e svu opremu u prvih par minuta, jedina je opcija preživjeti. Nema filozofiranja, ovako ćemo, onako ćemo, zapravo nestane svaka briga, to je ta noć, ako je i zadnja – dobro je bilo, hvala bok. Kakva krasna prilika, neponovljiva, 5000 navijača dolje ti asistira za zakucavanje. Prebačaj tjelesnosti u duhovno, drugačiji vid prisutnosti, sjećanja su pritom krhka. Sve ostalo je stvar treninga, veli jedan dragi kolega „nakon toliko godina i čimpanza bi naučila".
Kakva je energija u bendu sada nakon hvaljenog albuma i fantastičnih svirki u Saxu? Postoje li planovi za daljnje koncerte, ljetne svirke, festivale? Postoji li neki prostor koji bend želi osvojiti, mjesto gdje želi svirati, a još nije?
"Mi smo svjesni da je sutra novi dan. Nakon Šalate doslovno sljedeće jutro sam se vratio u studio završavati pjesme za „Vesnu“. Streslo me tek tjedan kasnije kad sam dobio inserte iz dokumentarca, pustih suzu, hvala bogu, neke su stvari veće od nas samih. Svjesni smo koliko smo zapravo poslovno podcijenjeni, i sami smo si za to krivi, zato svaki dan valja nastojati osvojiti pedalj neosvojenih područja, kako geografski tako i artistički. Još uvijek tražim tu jednu pjesmu, mega pjesmu koja će nas sve opčiniti. Možda je i neću naći, ali koga briga, bitna je svakodnevna potraga".
Razumiješ li glazbu koja se stvara danas? Imaš li odgovor od kuda tolika pomama kod klinaca za narodnjacima? Kako su narodnjaci dospjeli u mainstream, kako se dogodilo da narodnjaci više nisu sramota već općeprihvaćena glazba? Kako se ti snalaziš u tome? Razumiješ li današnje klince, njihov glazbeni ukus? Slušaš li trap?
"I sam sam roditelj, mada je naša kćer išla u internacionalnu školu, nije baš reprezentativni domesticus uzorak. Sve u svemu, ne primijećujem devijaciju, uzročno posljedično s dostupnom tehnologijom odrastala je na jedan klik i od Billie Holiday i od Travisa Scotta. Njena je banda puno širih muzičkih svjetonazora, nisu strogo folderirani kao što smo mi bili idiotski pravovjerni u njihovim godinama. Što se trapa tiče, on još uvijek dobrim dijelom komandira industrijom, neće još dugo, i ne moram ga voljeti, niti se tu ima što kužiti, ali nužno ga je proučavati, muzički, sociološki.
Ono što iz svojeg kuta primjećujem u većini recentne produkcije je nedostatak emocije i izostanak melodije, dva ključna elementa na kojima smo odrastali. Taylor Swift, danas najveća, naprimjer, zvuči mi ko pet deka parizera s puno reklamnog kečapa iz nekog trgovačkog centra".
Gdje vidiš sebe za deset godina, gdje vidiš Pipse za deset godina? Na pozornici, u varijanti gdje Pipsi pune Arenu ili eventualno varijanta gdje Dubravko piše glazbu za film ili kazalište?
"Ne bavim se prognozama, u showbizzu nema višegodišnjeg planiranja, besmisleno je, eventualno za godinu unaprijed. Stvari se prebrzo dešavaju, potrebno se šaltati, gotovo na dnevnoj bazi prilagođavati. Pali mi se crveni alarm i iskače žila ludača kad nas etiketiraju kao legendarne, nema toga više. S druge strane nisam siguran u kojoj će mjeri naš posao i za manje od deset godina obavljati ljudi. Naravno, pitanje je i koliko će nas tehnologija izdominirati i utjecati generalno na naš Weltanschauung".
Što najviše slušaš, odnosno što si najviše slušao u zadnjih godinu dana? Koje su to knjige, serije, filmovi, albumi koji su ti obilježili ovu godinu?
"Za razliku od mjuze koju gotovo i ne slušam jer sam pretrpan bendom pasionirano dvadeset godina svakovečernje slažem serijsko filmski menu za suprugu. E sad, to uopće nije lako, traži posvećenost, pa umjesto knjiga čitam plotove i recenzije, gledam foršpane, uspoređujem, jer zajedničko vrijeme navečer nam je predragocjeno. Svjestan ako ništa ne nađem za gledanje poklat ćemo se oko nereda na garnituri ili neopranog suđa. Tako da je moja misija i preveniranje eventualnih obiteljskih trauma. Na koncu kad sve to navečer obavim zaspem za pet minuta. Zato pitajte Yayu kaj smo gledali, fakat nisam meritoran. (smijeh)".
Koji je zadnji koncert na kojem si bio i top 5 najboljih koncerata na kojima si bio općenito?
"Huh, top ovo, top ono, a sve sam zaboravio, ne mogu se sjetiti kad sam zadnji puta bio na koncertu, osim kad sviramo festivale pa pogledam i ostale koliko stignem. Pa ostanem na Let 3, kao kakav dječarac naslonjen na rub stagea, jako sam si važan što mogu hengati na pola metra od benda, pišam od smijeha gledajući ih u onim japankama i polivinilu, Baljak me skuži, valjda misli „o bože kakav kreten“, ovi moji me zovu „Dudo, ajmo doma, pakiraj u kombi“, ne marim, kakav je to nadzvučno podzemni bager koji melje sve pred sobom.
A opet, svirali smo festival s Gršom ljetos, ubio je dečko, deset hiljada turbo limača repalo je svako slovo, a puno je tu slova, deset hiljki mobitela mrdalo je vamo tamo po zraku non stop i zbilja sam se pitao koji kurac više radimo tu, jesmo li konačno za ropotarnicu. Svaki dan se to pitam, pa nađem neku traljavu ispriku da se opet dovučem u studio. Tako je to, svima je tako, u bilo čemu želimo participirati".
na instagramu
