Uništava li woke kultura filmove 90-ih koji su nas činili sretnima? Neki danas ne bi mogli proći ni prvu fazu produkcije...

Čini se kako je u današnjem vremenu riječ woke jedna od najpopularnijih ikada. Riječ woke doslovno znači osoba koja se probudila. Riječ woke, kao i čitava filozofija iza riječi, danas znači biti dobro informiran u političkom i/ili kulturnom smislu. Biti svjestan konstantno, bilo kada i bilo gdje.

Woke kultura je uzela maha u svim sferama života, a mene je zapravo zanima je li woke filozofija ''uništila'' sve moje omiljene filmove, te što ona znači za budućnost kinematografije.

Neki od mojih najdražih feel good filmova danas izazivaju bijes novih naraštaja gledatelja.

Filmovi poput ''Kako izgubiti frajera u 10 dana'', ''Bridget Jones'', ili ''Ona je sve to'', danas ne bi mogli proći niti prvu fazu pred produkcije.

U vremenu u kakvom živimo danas, gdje smo mnogo više educirani, ali i gdje je mnogo lakše dati svoje mišljenje bez obzira kakvo ono bilo, jasno je da takvi filmovi danas teško prolaze. Važno je mijenjati rodne i rasne stereotipe, iznimno je važno odmaći se od norme koja prati ženske likove već stotinama godina, ali zašto jednostavno ne možemo uživati u filmovima koji nas čini sretnima? Zašto ne možemo razdvojiti stvarni svijet od onog kreiranog od strane filmskih umjetnika? Koliko god osobno mislila da je woke pokret nužan, te od iznimne važnosti, ne želim da upropasti filmove koji su me istinski učinili sretnom.

Filmovi nisu stvarnost, oni jesu često komentar na društvo, ali nisu stvarni. Vjerujem kako konstantna potreba za filozofijom wokenessa ograničava kreativno pričanje priče, te lišava napisane likove onoga što ih čini intrigantnim i uzbudljivim za gledanje. Za mene je snažan ženski lik i Bridget Jones i Wonder Woman, ali današnja definicija snažnog ženskog lika se uvelike promijenila od mega popularne franšize. Ženski likovi u filmovima i serijama danas rijetko imaju mana, uvijek su jaki, ljudi im se dive, te im nedostaje životnosti i onaj trenutak kada se kao gledatelji možemo poistovjetiti sa likom. Sada kada gledam filmove sa ženskim likom u glavnoj ulozi, gotovo nikada se ne mogu poistovjetiti kao recimo sa Bridget. Ženom koja nije voljela svoju kilažu, nije joj išlo u životu, i imala je probleme sa muškarcima kakve imaju sve žene na svijetu.

Za mene je to vjerodostojniji prikaz žene nego što imamo priliku gledati u modernijim filmovima i serijama, te samim tim više se povezujem sa likom koji je na neki način ''realan''. Jasno je da je dosadno konstantno gledati žene kao isfrustrirane paćenice kojima je jedini cilj naći pravog muškarca, ali ako gledam takav film neću se osobno uvrijediti jer znam jasno tko sam kao žena. Vjerujem sebi, imam dovoljno samopouzdanja, i svjesna sam da gledam izmišljeni svijet sa izmišljenim likovima.

Ovo ne vrijedi samo za ženske likove, muški likovi su također potpuno izmijenjeni u novijoj kinematografiji. Posebno sam primijetila promjenu kada su zlikovci u pitanju. Joker, jedan od najbolje napisanih zlikovaca, ima osobine koje su intrigantne za gledatelje. Znamo da je zlikovac, znamo da radi nešto loše, ali je u isto vrijeme napisan kao lik kojem se istinski divite. Današnji zlikovci su napisani na isti kalup, oni su loši konstantno, ne smijemo vidjeti njihovu točku gledišta, te se ni slučajno ne smijemo vezati za njih. Ovakve odluke, praćene upravo woke filozofijom, čine likove jednoličnim, i beskrajno dosadnim.

Woke kultura u svojoj srži i po svojoj definiciji je nužna za današnje društvo, ali trebalo bi postaviti granice normale kada je u pitanju kultura. Čini se kako je tako bitna filozofija prerasla u agresivni izričaj koji zakoči bilo kakvo kreativno razmišljanje. Producenti i scenaristi se boje da ne bi bili postali dijelom kulture otkazanih (cancel culture), pa se tako priklone političkoj korektnosti koja na kraju ukalupi svaki seriju ili film na jedan te isti način. Likovi su postali predvidljivi, odnosi među likovima suhoparni i nimalo realni, te samim tim priča koja je možda i bila zanimljiva na početku, iščezne u svoj toj korektnosti za kojom se danas konstantno teži.

Od krucijalne je važnosti educirati društvo, pratiti svjetske trendove, te jednostavno ići u korak s vremenom. Woke kultura jeste bitna, ali kada postane ograničenje za umjetničku slobodu, onda je zaista vrijeme da preispitamo u kojim sferama i koliko trebamo koristiti takvu filozofiju. Jedna od najpopularnijih serija ikada, ''The Office'', danas ne bi mogla imati 90% šala koje ima, te samim tim izgubila bi sav svoj šarm i kvalitetu. Takvim serijama i filmovima se uvijek rado vraćam jer su jednostavni, životni, čini da se osjećam dobro, te ih ne uzimam za ozbiljno. Bitno je osvijestiti činjenicu da su filmovi i serije prvenstveno kreirani da bi nas zabavili. Tu su da pobjegnemo od realnosti, a ne da nas konstantno vraćaju u nju. I meni je jasno da je odnos Kate Hudson i Matthewa McConaugheya super toksičan u filmu ''Kako izgubiti frajera u 10 dana'', ali me zabavlja i nasmijava. Njihov odnos me ne vrijeđa osobno, niti me ikada inspirirao da pokušam njihov bolesni eksperiment u stvarnom životu. Naravno, postoje filmovi i serije koji su itekako woke a odlični, ali vjerovanja sam da kreativnost nikada ne treba sputavati s modernim trendovima. Nedostaju mi stari filmovi i serije gdje su scenaristi, redatelji, i glumci imali potpunu slobodu izraziti se onako kako žele.

Nedostaje da je dobra priča uvijek u prvom planu bez forsiranja političke korektnosti u svim segmentima. Nadam se da ćemo ponovno imati priliku gledati dobre filmove koji će imati potpunu kreativnu slobodu, bez zadrške, bez pretencioznosti. Woke filozofija pokušava uništiti sve moje najdraže filmove iz 90-tih, ali ću im se ja uvijek vrlo rado vraćati bez obzira na trendove.