"Trokut tuge" film je koji svakako trebate pogledati bez ikakva razmišljanja!
"Trokut tuge" film je švedskog redatelja Rubena Östlunda koji je osvojio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu 2022. godine. Östlund je poznat po filmovima koji se bave društvom te ih na svojstveno kreativan način kritizira u svrhu osvještavanja, ali i zabave.
Östlundova klasna satira koja ide toliko duboku u grotesku da zaista povjerujete da takvi likovi postoje i hodaju među nama smrtnicima. "Trokut tuge" pruža vam to zadovoljstvo da se smijete nad sudbinama najmoćnijih koji u trenu oka postanu potpuno nemoćni.
"Trokut tuge" film je švedskog redatelja Ruben Östlunda koji je osvojio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu 2022. godine. Östlund je poznat po filmovima koji se bave društvom, te ih na svojstveno kreativan način kritizira u svrhu osvještavanja, ali i zabave. On nije redatelj koji se boji da će mu filmovi ismijavati sami sebe, a "Trokut tuge" čini upravo to. Likove koje je kreirao su poput karikatura koje ismijavaju same sebe sa svojim ponašanjem i dijalozima. Redateljska odluka da napravi toliku distancu između gledatelja i likova je apsolutno genijalna kako bi još više podcrtao enormnu distancu između ultramegabogatih i nas, “normalnih” ljudi.
Östlund sa svojim dugim i statičnim kadrovima čini da nelagodu koju osjećaju pojedini likovi osjete i gledatelji sa druge strana ekrana. Odnosi među likovima i više su nego jasni, stoga vrlo brzo možemo shvatiti tko su zapravo ti ljudi. Na samom početku filma vidimo mladi par koji u restoranu ulazi u raspravu o tome tko je trebao platiti večeru. Ta je scena poprilično neugodna, dugačka i prikazuje sve ono što Östlund jest kao redatelj. On konstantno propitkuje odnose među ljudima, stavlja svoje likove u neugodne, ali stvarne situacije iz kojih proizlazi autentičan odnos. Ruben Östlund napravio je sjajan film koji je zapravo priča o kapitalizmu iz kojeg nema bijega. Oni koji imaju i oni koji nemaju zapravo su isti, samo se dinamika mijenja u skladu sa situacijom.
Glumačka postava u filmu dobra je i koliko-toliko skladna. Dva glumca koja se svakako moraju spomenuti jesu Zlatko Burić i Dolly De Leon. Burić igra ''prodavača govana'', kako on to sam kaže, te osobu koja ima mišljenje o apsolutno svemu. Igra svoj lik od početka do kraja dosljedno i vrlo je lako shvatiti tko je kao lik i na koga vas podsjeća u stvarnom svijetu. Njegov lik može imati intelektualni razgovor s kapetanom broda samo uz pomoć Googlea, ali ne libi se reći svima ono što misli, pa makar to bilo potpuno pogrešno. Dolly De Leon igra ulogu Abigail, menadžerice toaleta koja ubrzo postane osoba koja ima najveću moć među onima koji za sebe misle da su najmoćniji. Abigail je lik koji na prvu izgleda isprepadano i potlačeno, ali u trenutku kada dobije moć pretvori se u pravu zvijer koja je spremna ubiti čovjeka da sve bude po njezinom. De Leon odlično i dosljedno igra svoj lik koji jedini ima pravu promjenu u karakteru te joj zaista povjerujemo u svemu što radi i govori. Ostali se likovi nadopunjuju, ali su tu više kao karikature bez ijednog sloja i trunke ljudskosti.
"Trokut tuge" film je koji svakako trebate pogledati bez ikakva razmišljanja. On je brutalna satira na svijet i ljude oko nas.
On ima jasan stav - moć kvari.
Oni koji imaju moć ili je dobiju, uvijek će tretirati druge kao robu. Meni su nakon odličnog početka filma zasmetali njegova sredina i kraj, koji su mlaki na odnosu na taj prvi dio. Kraj mi nije bio jasan i imala sam osjećaj kao da je završio bez ikakva rješenja i motiva. Nisam bila sigurna je li kraj takav jer redatelj želi da gledatelji sami zaključe što se dogodi ili je jednostavno samo nedorečen film. S obzirom na toliko šarenilo u odnosima, dijalozima i likovima, kraj mi se činio kao da ne pripada ovom filmu. Iako sam stekla takav dojam, to ne čini cjelokupan film lošim.
Dapače, ovo je film koji propitkuje, upire prstom i veliki je komentar na društvo koje nas okružuje. To su i više nego dovoljni razlozi da pogledate film jednog od najboljih europskih redatelja današnjice.