Slavni redatelj koji je svojom estetikom zaludio svijet sada osvaja i muzeje

Wes Anderson i njegova partnerica Juman Malouf, svjetski poznati dvojac koji je svojom estetikom pomaknuo granice filmskog dizajna te osvojio publiku diljem svijeta, krenuli su u pohod na muzeje. Nakon gotovo dvije godine mukotrpnog rada javnosti je predstavljena njihova prva izložba u Kunsthistorisches Museum u Beču.

Kunsthistorisches Museum ponosi se najvećom austrijskom kolekcijom svjetske umjetnosti, od egipatskih mumija do slikarstva 19. stoljeća. Od 2012. muzej poziva iznimne umjetnike današnjice da predstave javnosti svoje viđenje umjetnosti i ispričaju svoju priču koristeći isključivo izloške iz umjetničke zbirke Kunsthistorischea.

Istim je povodom prije mjesec dana otvorena izložba „Spitzmaus Mummy in a Coffin and other Treasures“, koju potpisuju Wes Anderson i Juman Malouf.

Wes Anderson svoju je karijeru filmskog redatelja započeo prije 20 godina te je ubrzo postao globalni fenomen čija je estetika pastelnih boja, savršene simetrije i neobično melankoličnog ozračja zarobila srca gledatelja.

Planetarnu slavu redatelj je ostvario uspješnicama "Grand Budapest Hotel", "Fantastic Mr. Fox", "Moonrise Kingdom", "The Royal Tanenbaums", filmovima koji od prve sekunde nose upečatljive znakove svog tvorca. Neobična glazba, ista glumačka postava, narušeni ljudski odnosi i koloristički sklad prepoznatljiva su obilježja andersonovskog stila, koji se danas naziva i "najhipsterskijim" redateljem kojeg štuju milenijalci.

Uspješan par, Anderson kao redatelj, a Malouf kao ilustratorica i kostimografkinja njegovih filmova, prije dvije godine upustio se u izazov nove vrste – pregledati 4 milijuna objekata Kunsthistorischesa i ispričati svoju priču preko njih. Je li im to uspjelo?

Spitzmaus Mummy in a Coffin and other Treasures

Odabranih 411 izložaka koji tvore cjelinu izložbe „Spitzmaus Mummy in a Coffin and other Treasures“ raspoređeno je u 8 malih prostorija, umjetno stvorenih unutar dvorana bečkog muzeja.

Prostorije su odvojene kao cjeline, vizualno se distanciraju jedna od druge bojama. Klasičan je to andersenovski svijet u kojem je krajnji cilj estetika, a ne sredstvo. Izlošci nisu birani ni komponirani prema svojoj relevantnosti, starosti ili umjetničkoj vrijednosti, već u svrhu stvaranja više simetrije i time – većeg estetskog užitka.

„Kada zakoračite na ovu izložbu, osjećate se kao da ste ušli u sobu češkog plemića prije nekoliko stoljeća“, opisao je opći dojam Jasper Sharp, glavni kustos muzeja Kunsthistorisches.

Prva prostorija odmah nam otkriva sve one proturječnosti i bizarnosti koje Anderson toliko voli i u svojim filmovima – igru života i smrti, nakaradno velikih i malih objekata, različite materijale i teksture koji su na neobičan način komplementarni, snažne boje i naizgled potpuno nepovezane stvari koje ipak imaju skrivenu zajedničku nit.

Najupečatljivija je smaragdno zelena soba žada u kojoj su izložena tijela pet malenih brazilskih ptičica, smaragdno zelena haljina, vaze od žada i kristali. Iako predmeti nisu tematski spojeni niti jednom osobinom osim bojom – upravo je ovo najuspjelija prostorija izložbe. Njezina snažna estetika umirujuća je, posjetitelj gubi interes za samu povijest izloška koji promatra i usredotočuje se na sklad koji ga okružuje.

Izložak po kojem sama izložba nosi i ime, mumija Spitzmausa, jedna je od najmanjih svjetskih mumija ikada pronađenih. Ovaj bizarno maleni drveni lijes ukrašen je crtežom štakora te se svojom neobičnošću savršeno uklapa u redateljev stil.

Unutar perfekcionizma – groteska! 

Kroz opći sklad koji vlada izložbom cijelo vrijeme proteže se i nit groteske koju autori izložbe vješto skrivaju.

Tako između savršeno poredanih antičkih figurica i medaljona austrijskog plemstva možemo nabasati i na zbirku „Groteskne glave“ Lodovica Ottavia Burnacinia, koje pokazuju deformirana lica naizgled običnih portreta. Na taj način izložba dobiva na dubljem značenju. Bit prestaje biti samo čista kompozicija, a autori pokazuju kako se kroz svu tu ljepotu mogu provući i deformiranosti, ljudske i društvene, koje nas, kada ih uočimo, suočavaju s vlastitim površnim promatranjem i tjeraju na kritičko propitivanje.

Jednaku ulogu ima i mali dječji metalni oklop u prostoriji s portretima malenih prinčeva i princeza habsburške monarhije. Tako maleni i nakićeni, djeca natjerana da žive životima odraslih čak i kada je krajnje evidentno da im to nije u prirodi.

Prevelik zalogaj ili još jedna uspješnica?

Nakon što posjetitelj pogleda cijelu izložbu i nasladi se mišlju kako je svjedočio prvoj izložbi kojoj je slavni redatelj autor, otići će djelomično zadovoljena duha. Estetska privlačnost svakako je prisutna, elementi andersovštine su tu. No njezina bit? Melankolija, nježnost i sjeta koja se publici inače prenosi u filmu?

Teško da je dvojac u potpunosti uspio u onome što inače tako vješto čine. Film je potpuno drugačiji medij od postavljanja izložbe. Metode naracije nisu istovjetne. Izložbeni primjerci mnogo su ogoljeniji, oni svojom suštinom pričaju o samima sebi te prepuštaju publici da o njima sudi. Film je znatno interaktivniji.

Upravo je to najveći izazov s kojim su se Wes Anderson i Juman Malouf susreli. Prema vlastitom priznanju, postavljanje izložbe bilo je naporno, mukotrpno i iznenađujuće zahtjevno.

„Očekivali smo da ćemo jednostavno izabrati predmete koji stilski odgovaraju našoj estetici i da će to biti dovoljno. No bojimo se da nije“, rekao je uoči otvaranja izložbe Anderson.

Filmom redatelj može manipulirati osjećajima publike koristeći se raznim sredstvima. Kao kurator izložbe, to nije moguće.

Na kraju svega, svih atraktivnosti i slavnog imena koje se krije iza ove izložbe, dojam koji se stječe jest dojam – površnosti. Estetske zaokruženosti, ali bez dubljeg značenja. Prolazne nevažnosti onoga što je lijepo.

No nije li upravo to ono što kritičari andersovskog stila uvijek naglašavaju kao manu, a obožavatelji cijene kao posebno vrijedno? To da lijepo ne mora nužno biti značajno.

Ova izložba svakako je atraktivna svim filmoljupcima. Oni koji ne vole Andersona imat će još jedan argument da je njegov umjetnički jezik površan, a oni koji ga vole još će se jednom moći diviti čudnovatom svijetu čistog stila Wesa Andersona.