Zaigrani raspad metaforičnog orkestra koji svira u tonu ljudskih mana: Topli kaos društva u kojem je harmonija tek daleki ideal
„Proba orkestra“, prva ovosezonska premijera ZKM-a, posveta je velikom talijanskom redatelju Federicu Felliniju, geniju filmske umjetnosti, koji je 1978. stvorio kapitalno djelo fantastičnog realizma istog naslova. Topla i kaotična, „Proba orkestra“ zrači ljudskošću, pa se karakteri i emocije kupaju u moru ljepljivih izlučevina, zajedno tvoreći – humanost.
Četrdeset godina nakon nastanka kultnog filma, na daskama Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji Edvina Liverića, nastala je i predstava-posveta Fellinijevu seciranju duštva. I ova „kopija“ nimalo ne zaostaje za originalom.
Iako prati obrazac filma, dramaturginja Nina Mitrović za „Probu orkestra“ dodatno je raspisala karaktere likova kako bi odgovarali karakterima glumaca koji ih tumače. I to zasigurno nije bio malen posao s obzirom na to da je ova predstava jedna od „najmnogoljudnijih“ predstava ZKM-a. Čak dvadeset ljudi na sceni čini postavu ovog kazališnog orkestra koji na sav glas svira rapsodiju ljudskih mana.
Temeljito seciranje društva koje osvaja svojom razigranošću
Da je ova predstava miljenica i publike i kritike, potvrđuje i činjenica da je nagrađena za najbolju predstavu na XII. Gumbekovim danima u ožujku 2019., a čak sedam mjeseci nakon premijere izvedbe ove predstave dupkom su pune. Topla i zabavna, natopljena ljudskošću koja razoružava čak i najtvrdokornije kritičare, „Proba orkestra“ temeljit je presjek društva.
Analiza društvenih poroka i ljudske prevrtljivosti, „Proba orkestra“ aktualna je jednako koliko je bila 1978., a Liverić joj je udahnuo i novi dah suvremenosti, pa se u konačnici dobiva vrckav i zabavan ansambl koji nas bezbrižno provlači kroz mračnu stranu ljudske duše i društva u kojem živimo.
U srednjovjekovnoj kapelici, prepunoj pokopanih leševa nekih davnih velikana, odvija se orgija zvuka i tijela današnjih glazbenika koji protiv svog dirigenta podignu pobunu, a sve to odvija se pred kamerom jedne televizijske ekipe, koja nastoji biti nepristran promatrač kaosa u koji orkestar zapada, no na kraju zauzme aktivnu ulogu u dekonstrukciji tog ionako rasklimanog, manjkavog sastava.
Raštimane sudbine u pokušaju stvaranja simfonije
Od navodno uštimanog, uglednog orkestra do potpunog rasapa u kojem note lete, dirigenta se psuje, a izvođači završe u ljubavnom klinču ispod klavira, predstava nam suptilno otkriva kako nas kaos svakidašnjice i ljudskih odnosa sve usiše kad-tad. Orkestar, i likovi u njemu, može se shvatiti kao prikaz društva u malom. Od sindikata koji zapravo ne zagovaraju radnička prava, ksenofobije, rasizma, sluganstva, pedofilije i drogiranja dolazimo do raštimane simfonije ljudskih bića kojima bi trebao rukovoditi autoritet, dirigent. Zapravo seksualni manijak i egocentrik kojeg masa podivljalih glazbenika pokuša skinuti s trona. Da bi mu se tek trenutak nakon kasnije ponovno predala.
Kratka predstava od tek sat i pol velika je u svojoj poruci i ansamblu. Dojmljivo je kako je Liverić uspio svim svojim glumcima udahnuti karakter, u nekoliko navrata ispričati njihovu životnu priču i publici objasniti što ih pokreće, a da nitko u cijeloj toj priči nije ispao „jednakiji među jednakima“, odnosno svima je dano dovoljno prostora da izraze svoje glumačko umijeće.
Ipak, posebno valja istaknuti odličnu Anđelu Ramljak, koja svojom ulogom seksi trubačice utjelovljue eros na sceni, koji čini veliki dio pokretačke snage ove predstave. Svojom neposrednošću i drskim nastupom sjajno je utjelovila ženu slobodnog uma i još slobodnijeg morala. Predanu kaosu do daske. Sličan karakter tumači i Frano Mašković u ulozi napaljenog kamermana koji koketira sa svima, bez srama i kriterija. Opušten i vrckav, jedan je od glavnih razloga zbog kojih "zaiskri" među članovima orkestra.
Čista je suprotnost dirljivi Pjer Meničanin, koji igra kopista, zaljubljenika u glazbu koji je jedini iskreno posvećen radu orkestra. Svi ostali vođeni su vlastitim niskim interesima ili slabostima, strastima i zavišću, on je jedini u toj kapelici samo kako bi služio stvaranju glazbe, a ne zbog nadnice, seksa ili slave.
Ljudske mane kao začin života
„Proba orkestra“ zabavna je i topla posveta ljudskim manama, koje iako uvode kaos i onemogućavaju nam da ikada postignemo potpunu harmoniju, u naše živote dovode razigranost, sukobe i zabavu. A što bi ljudski život bez svega toga uopće i bio?
Svi smo mi dijelom odgovorni za našu kaotičnost, no kad je već ne možemo izbjeći, najbolje bi bilo da joj se smijemo i da ju slavimo. Baš kao što se to čini u „Probi orkestra.“
1/10 >>
Pogledaj i ovo