Predstava koja već 13 godina oduševljava publiku natjerat će vas da se zapitate tko ste i što ste, a i kako živite

„Kako misliš mene nema?!“ bezvremenska je priča o Zagrebu, Hrvatskoj, nedosanjanim snovima, malim ljudima, mašti i bezbrojnim ulogama koje svi mi igramo svakog dana svoga života. Kazališni hit Teatra Exit, koji je nedavno ušao u impresivnu trinaestu godinu izvođenja, eksplozivan je spoj realnosti i fikcije koji već godinama oduševljava publiku, a ona se vjerno vraća.

Provjereno zabavna, ali kompleksna predstava „Kako misliš mene nema?!“ svoj kazališni život započela je u proljeće 2007. godine, a u međuvremenu je uspjela steći status predstave koja ne zastarijeva, već svakom novom godinom dobiva još više šarma, patine, duha i gorčine. Ovaj autorski projekt Ivice Boban društveno je angažirani splet suza i smijeha koji funkcionira toliko dobro – da u njemu uživaju čak i srednjoškolci.

Srednjoškolska publika (pre)često se nalazi u nezahvalnoj poziciji prisilnog sjedenja u kazalištima zbog lektirnih naslova koji se uprizoruju, no Exit je pronašao recept kako teatar približiti svim generacijama. Svojim karakteristično crnohumornim uprizorenjima koja odišu svakodnevnim životom oduševljava i stare i mlade.

Umijeće življenja u svijetu crnila

Teško je opisati ovu predstavu, osobito s obzirom na to da ju je pogledalo vjerojatno više od pola grada, jer se čini da je svaki opis nedostatan. Pa ipak, u suštini se radi o dvojici mladića, njihovoj besparici kao metafori siromaštva hrvatskog društva, onog moralnog i materijalnog. Dvojica mladića koji sanjaju da odu na more, a jedino što u životu od svojih snova uspiju ostvariti jest – sjediti na novozagrebačkom krovu i pržiti se dok se ispod njih prazni grad. Jer ljudi odlaze upravo na to njihovo nedostižno ljetovanje.

„Kako misliš mene nema?!“ oda je optimizmu, sanjanju o boljem sutra u trenucima crnila, kada se čini da je baš sve protiv nas. Alegorija o onom darvinovskom u nama, o instinktu za preživljavanjem koji nas tjera da se nebrojeno mnogo puta prilagodimo, pognemo glavu, prihvatimo i pomirimo se. Pa čak uspijemo i biti sretni. Na trenutak ili dva.

Ovu sjajan kazališni komad na svojim plećima nose samo dva glumca – Amar Bukvić i Filip Juričić, koji su uz ove uloge odrasli, u njih upisali dio sebe i publici tijekom svih 13 godina uspijeli prenositi njihovu tragično dobrodušnu energiju. Nježnu i dirljivu. Tužnu.

Filip Juričić tako tumači mladića koji odrasta u neimaštini zbog oca liječnika koji ga je odbacio. Njegov život započeo je odbacivanjem onoga tko ga je stvorio, pa kao da ga je nakon tog inicijalnog odbijanja i cijelo društvo odlučilo ne priznati. Ne priznati mu zasluge, trud, volju. A najmanje uspjeh.

Amar Bukvić odličan je pak u ulozi vjernog prijatelja i dobrodušnog momka koji na pameti ima mnogo toga, na primjer kako izbjeći deložaciju iz stana, a ipak na svijet gleda s osmijehom na licu. Kupuje krntije od automobila, smije se, ne odustaje od nadanja da će jednog dana ipak uštedjeti i vidjeti to dugo sanjano more.

Glumačka, ali i gledalačka snaga na djelu

Na jednostavnoj Exitovoj sceni, uvijek mračnoj i crnoj, bez scenografije i kostimografije te tek uz pomoć nekoliko rekvizita, pred publiku se postavlja stilski jednostavna, no glumački i scenaristički iznimno složena predstava. Višeslojnost likova, stalne mijene glasova, naglasaka, držanja, hodanja i stajanja, stalni sukobi između okoline i glavnih junaka, stalni sukobi u njima samima – iscrpljujuće su stavke „Kako misliš mene nema?!“ koje zahtijevaju mnogo glumačke snage.

Ovo je kazališni komad koji fizički i mentalno zahtjeva ogromnu razinu požrtvovnosti i predanosti od glumaca, ali i od gledatelja. Nakon dva sata intenzivnog praćenja radnje, unošenja u likove i njihove sudbine te propitivanja vlastitih života – publika se s razlogom može umoriti. Izići kroz mali Exitov crveni izlaz umorna, ali jako zadovoljna.

Ova ekscentrično nabrijana, ali dirljiva predstava putovanje je dviju osoba kroz sebe same, kroz mnoga lica koja svatko od nas u sebi nosi i igra različitim situacijama. A kada promotrimo sebe, vidimo i društvu kojem živimo. Koje nas oblikuje, traumatizira, nagrađuje ili zakida. Pa nekad poželimo biti njegov dio. A nekad nam dođe da zbrišemo na more.

Ako ste raspoloženi za vrhunski spoj realnosti i mašte, uputite se u Ilicu 208. da se i sami zapitate „Kako misliš mene nema?!“