Zidanje ljudskim životima: Predstava koja ne upire prstom ni u koga, a svi se osjećaju nelagodno

Nova Gavellina predstava „Cigla“ obvezno je kazališno štivo koje kirurški precizno secira tragičnu „ratnu generaciju“ Hrvatske. One ljude koji su imali snove i potencijale, no politika im je oduzela sve, a dala – baš ništa.

„Cigla“ je drama koju potpisuje Filip Šovagović, a tijekom godina prepoznata je kao jedna od najznačajnijih hrvatskih drama 90-ih godina. Unatoč tome, ovo je prvo postavljanje „Cigle“ na nekoj zagrebačkoj pozornici – i to baš u kazalištu čijeg je ansambla i sam Šovagović dugogodišnji član.

Nakon Šovagovićeve predstave „Tesla Anonimus“, koja još uvijek igra na repertoaru Gavelle, uprava kazališta se odlučila uprizoriti „Ciglu“, u režiji Krešimira Dolenčića. Svakako dobar potez.

Bolno aktualna predstava

Kroz život momka Cigle pratimo ratnu i poslijeratnu svakodnevnicu individue koja je sve svoje, a i samog sebe izgubila na oltaru državne ideologije u koju nije ni vjerovala. Tematiziranje tranzicije i ratne generacije u Hrvatskoj česta je tema dnevne politike, ali i razgovora građana po kafićima dok ispijaju kavu, pa je bilo krajnje vrijeme da dočekamo i jedno kvalitetno kazališno uprizorenje s tom temom.

U samo sat i dvadeset minuta, „Cigla“ će vam indirektno maknuti sve koprene pred očima, a koje ste možda imali vezano za ratovanje 90-ih. Gašenje mladih života, snova i erozija ličnosti koja se masovno odvila zbog politike i viših nacionalnih ideala rezultirala je izgubljenom generacijom ljudi koji su se iz rata vratili mladi – a život im je već praktički bio gotov.

Ova vrlo bolna predstava gledateljima pruža uvid u intimu tužnih sudbina tog krvavog desetljeća, a sve na primjerima samo sedam ljudskih života, koji su baš zbog rata – doživjeli neobičan zaokret.

Negdje na periferiji grada žive braća koja jedva spajaju kraj s krajem, toliko pomireni sa situacijom u državi da se i ne nadaju zaposlenju ili stvarnoj prilici za izgradnju karijere. Hrane sebe i svoje pse kako znaju, čangrizaju, a svatko je uhvaćen ukoštac sa svojim mislima. Najmlađi od njih je Cigla, kojeg tumači Filip Križan, mladić od 25 godina koji sa zavidnom razinom optimizma gleda na svoju tmurnu svakodnevnicu.

Taj Cigla, s dobrim osjećajem za ritam, koji pleše na elektroritam svirke svoga brata, zaljubljiv i ranjiv, nježne naravi koja se očitava u odnosu prema životinjama – vraća se iz, za njega nebitnog, rata s teškim PTSP-om koji mu oduzima i ono malo životne radosti koju je prije bojišta osjećao.

Križanov bezbrižni nastup pred očima publike pretvara Ciglu u ljušturu čovjeka iz kojeg je isisana životna sreća, a on ima potrebu samo spavati i po mogućnosti ne sanjati ništa. Njegovi pokreti tijela, krhkost i zaigranost spojeni u jedno, savršena su podloga za lik Cigle. Iz sezone u sezonu Križan postaje sve istaknutiji član hrvatskog teatra, a razlog tome je jednostavan – radi se o odličnom mladom glumcu. Bilo da glumi Ciglu, bilo psa, bilo nesigurnog sina oštrog oca – Križan briljira.

Ni ostatak glumačke ekipe nije loš, a posebno se ističe i Ivana Bolanča u ulozi Elvire, mlade žene koja traži utjehu i spas u muškarcima tragajući za trunkom sigurnosti. Njezina nestabilna, uočljiva, a istovremeno nenapadna pojava zrači ženstvenošću koja je potrebna za uvjerljivost lika Elvire. Bolanča se u nešto više od sat vremena od lijepe mlade žene koja voli slušati domaće pop-hitove pretvori u tužnu ženu bez mnogo nade i veselja u životu. Kompleksan lik, kompleksna izvedba.

Sve je jasno i bez prozivanja

Ova zanimljiva, socijalno vrlo osviještena predstava posebno se ističe po svojoj jasnoći, ali i suptilnosti. U njoj nećete pronaći javno prozivanje branitelja niti javnih osoba, neće biti krvi i nasilja, kao ni seksa. Nikakve radikalizacije, jer ona nije ni potrebna. Raspadanje starog i stvaranje novog društva koje se odvilo 90-ih godina dovoljno je dramatično samo po sebi, a bol koju su generacije koje su doživjele te mijene osjećale prisutna je i danas.

„Cigla“ je prije svega relevantna predstava zato što tematizira ratno nasljeđe i traume bez osuđivanja ikoga – što se u hrvatskom društvu rijetko viđa. Njezin je jedini cilj ilustracija mladog uništenog života koji se odrekao samog sebe zbog izgradnje boljeg sutra – koje nikada nije došlo. Čemer se perpetuira, ljudi i dalje nemaju što jesti, i dalje postoje sukobi, i dalje se borimo sa samima sobom – zbog čega su onda mladići poput Cigle mentalno i fizički krvarili godinama?

Ovo je predstava za mlađe generacije, koje su odrasle, a da nisu direktno svjedočile užasima rata. Lako je zapasti u narative, nacionalističke diskurse i velike povijesne priče, a malo je teže prihvatiti realnost. Stoga je „Cigla“ odlična preporuka za sve one ogrizle u velebne priče bez sagledavanja njihovih posljedica, kao i one prepuštene letargiji – posljedici razrušenog društva koje se nije uspjelo sastaviti gotovo 30 godina.

Generacijski komad za svaku preporuku.