Svemirska odiseja Brada Pitta koja ruši stereotipe o SF-ovima nije za svakoga, ali je odlična
Ako očekujete tekst o još jednom SF blockbusteru s puno akcijskih scena, vizualnih efekata i malo smisla, odmah možete preskočiti ovu kritiku jer će ona biti posvećena posve drukčijoj priči. Avanturistička psihološka drama „Ad Astra“ dugo je očekivani novi film Brada Pitta, a iako mnogi tvrde kako je iznevjerio žanr znanstvene fantastike – nama se baš svidio.
Svaki put kada holivudski velikan Brad Pitt odluči glumiti u nekom filmu, svijet mjesecima ne može dočekati da ga ponovno ugleda na velikim platnima kinodvorana. Očekivano, isto se dogodilo i s „Ad Astrom“, koja se u hrvatskim kinima pojavila prije mjesec dana i izazvala oprečne reakcije.
Ljubitelji SF-a smatraju da je priča posve promašena, a zamjeraju i nelogičnosti u radnji, dok su drugi oduševljeni stilom filma i smatraju ga vrlo ugodnim osvježenjem u moru na kalup istih blockbustera smještenih u svemir.
Ova filmska priča o neobičnom životu astronauta Roya McBridea, kojeg tumači Pitt, koji se upušta u avanturu života i odlazi na putovanje u nepoznato, na sam rub Sunčeva sustava ne bi li spriječio kataklizmu i uništenje planeta Zemlje, fascinira slojevitošću. Kako bi razotkrio misterij koji prijeti čovječanstvu, morat će se suočiti s vlastitim demonima, s vlastitim ocem, obiteljskom poviješću, kao i opasnostima koje vrebaju na svakom koraku njegova svemirskog putovanja.
Zanimljiva i slojevita radnja ove odiseje drži pažnju cijelo vrijeme, a miješanje elemenata različitih žanrova dodatno doprinosi intrigantnosti radnje. Tako je „Ad Astra“ spoj SF-a, drame, akcije, horora i trilera, a sveuekupan rezultat više je nego odličan.
Život nekoga poput Roya McBridea bio bi upravo takav kakav je prikazan – uzbudljiv, pun opasnosti, odricanja i tajnih sastanaka. Ipak, unatoč misteriju koji pokreće radnju, film je dominantno preokupiran psihološkim i emocionalnim stanjem lika.
Posve koncentrirani na glavni lik, gledatelji prate psihološku promjenu junaka od početka do kraja priče, pate i strahuju zajedno s njim, dok su svi drugi likovi tek usputne stanice na njegovu putu otkrivanja onoga što je u životu doista bitno.
Brad Pitt samostalno je svojim glumačkim talentom i snagom iznio cijelu priču koja je lako mogla zapasti u kategoriju patetičnog ili prepotentnog, no to se na sreću nije dogodilo. Njegova je interpretacija uvjerljiva, dirljiva i životna te udahnjuje liku karakternu kompleksnost. Boreći se s ozbiljnim poremećajem (ne)vezivanja za ljude oko sebe, Pitt nas vodi na predivno i savršeno stilizirano putovanje psihom depresivne osobe koja traži izlaz iz svog nihilizma.
Iako će se na prvu mnogima učiniti kako je bit filma razrješavanje trauma iz djetinjstva i odnos odmetnutog oca i sina koji je cijeli život posvetio tome da ga zadovolji, ovdje je ta tema zapravo tek sluga drugoj – onoj o rješavanju odnosa sa samima sobom, a ne s drugima.
Učeći nas kako prebroditi vlastite strahove i kočnice, „Ad Astra“ gledatelju nudi nevjerojatno emocionalno istraživanje duše čovjeka spojeno s fantastičnom fotografijom. Prekrasni prizori svemirskih šetnji, planeta i stiliziranih prostora zadovoljit će estete, a ako uz to još volite i sporo odvijajuću radnju koja igra na kvalitetu, a ne kvantitetu obrata priče – vjerojatno ćete se oduševiti.
No ako očekujete i priželjkujete još jedan blockbuster smješten u svemir, „Ad Astru“ zaobiđite u širokom luku i poštedite se izgubljenog vremena. Ovo nije film za svakoga, no na one kojima se svidi doista će ostaviti vrlo snažan pozitivan dojam.
1/3 >>
Pogledaj i ovo