Veza oca i kćeri je neraskidiva, a što se dogodi kad otac završi u zatvoru? Film ''Kćeri'' slomit će vas do zadnjeg atoma

Emotivni dokumentarni film ''Kćeri'' neće vas ostaviti ravnodušnim, a tematika o kojoj se ne govori često prikovat će vas uz ekran.

Ako volite kvalitetne dokumentarne filmove, za vas imam jedno blago koje je nedavno došlo na Netflix. Kćeri je dokumentarac koji prati četiri djevojčice koje se raduju ponovnom susretu sa svojim očevima u zatvoru. Nije to bilo kakva posjeta, nego je velika priprema za ples tati i kćeri kao jedinstvenog programa očinstva u jednom zatvoru u Washingtonu.

Kreatorke i redateljice filma, Angela Patton i Natalie Rae, napravile su izrazito emotivan film sa temom koja većini gledatelja neće biti bliska. Narativno je priča jasna jer prati četiri djevojčice i njihove obitelji kako se pripremaju za ples očeva i kćeri, dok u isto vrijeme gledamo očeve kako se mentalno pripremaju za taj trenutak. Neki od njih nikada nisu upoznali svoje kćeri, dok neki nisu imali fizički kontakt sa svojim kćerima. Ono što je meni zanimljivo u filmu, jeste to što su djevojčice u fokusu, te najviše iz njihove vizure gledamo kakav je odnos koji imaju sa svojim očevima. Emotivno je gledati petogodišnjakinju koja je svjesna da je njezin otac u zatvoru i da će možda tek izaći za sedam ili osam godina, dok je jednako srceparajuće vidjeti tinejdžerku koja nikada prije nije upoznala oca. Patton i Rae izrazito malo zadiru u detalje zbog čega su očevi uopće zatvoreni, a više se fokusiraju na mentalne dobrobiti koje program za očeve i kćeri donosi. Već otprilike u prvoj minuti vam se stvori knedla u grlu jer postanete svjesni što ćete gledati, ali se redateljice vješto odmaknu kako bi dale prostora priči i gledateljima da prodišu.

Deset tjedana prije plesa pratimo obje strane koje se pripremaju za to iskustvo, te kada napokon dođe taj trenutak susreta kćeri i očeva, svjedočite jedinstvenom trenutku koji se tako emotivno može prenijeti gotovo samo u dokumentarnom filmu. Sam ples je vrhunac filma, te tračak optimizma u sivom prostoru zatvora. Emocije su i gledateljima i glavnim ''likovima'' u tom trenu najjače, a ono što je filmska ekipa snimila tri godine poslije se može nazvati gorko slatkom istinom. Sam kraj filma je realističan prikaz sustava kao i sudbina zatvorenih očeva koji nije toliko optimističan. Nada se polako gasi za djevojčice, a veze sa nekim očevima polako jenjavaju sa prolongiranom distancom. Teško je gledati scene gdje vidimo djevojčicu koja je bila iznimno bliska sa ocem, a sada ne želi više niti pričati sa njim, ali vidimo i drugu stranu priče gdje su neki od očeva ponovo ujedinjeni sa svojim obiteljima.

Teško je reći koja je poruka ovog filma, te da li je ona optizam, ili prikaz realnosti svijeta. Veza kćeri i očeva je posebna, ali kada je ugrožena nečim poput dugogodišnje zatvorske kazne, ona polako blijedi, sa razlogom. Ono što je optimistično u filmu jeste program plesa za očeve i kćeri koji je dao priliku nekim od muškaraca da po prvi put vide svoje kćeri kako bi se napokon povezali sa njima. Kćeri je dokumentarni film koji je apsolutna preporuka za svakoga, te iako će vas emotivno razoriti, bit ćete sretni što ste ga pogledali.