Predstava od koje će vas boljeti obrazi od smijeha: Osam godina kazališnog i roditeljskog (?) uspjeha

Jedna od trenutno najdugovječnijih predstava repertoara Teatra Exit urnebesna je životna ispovijest mladog tate. Ili bolje rečeno, tate u nastajanju. „Ja, tata“ atipična je oda roditeljstvu koja ne osuđuje već legitimira apsolutno sve odluke – da se djeca imaju, da se djeca nemaju, da se djecu voli ili da se djecu ne voli. Jer kao što zadnja scena ove odlične komedije poručuje – „To je nešto što morate sami doživjeti.“ I odlučiti što i kako.

Kada nam plavi plus testa za trudnoću poremeti svakodnevnicu pa odjednom redovite odlaske u kino i seks zamijenimo planiranjem kupovine pelena i dječjih kašica, nije neobično da nas uhvati panika. Oblije nas znoj i naše oduševljenje nije na razini društvenih očekivanja. Tijela će se deformirati, odnosi promijeniti, a novi član obitelji koji plače i povraća u intervalima od po pola sata u potpunosti će isprevrtati naš život. I kako se onda svjesno za to odlučiti?

Što se radi kad se treba dobiti dijete?!

„Ja, tata“ islandski je kazališni hit preveden na više od dvadeset jezika i postavljen na stotinama pozornica diljem svijeta. Svoj uspjeh duguje primarno svom glavnom sastojku – začinu svakodnevnice. Životnim prikazom intimnih razmišljanja jednog prosječnog muškarca o osjećajima koje proživljava u trenutku donošenja novog života na svijet, publiku se uz pomoć samo jednog glumca i mnoštva imitacija baca u ekstazu smijeha u trajanju od 75 minuta. Ozbiljno, od ove predstave zaboljet će vas obrazi od smijanja.

U nešto više od sat vremena dobit ćete odgovore na ključna pitanja - koji porod odabrati? Kako izgledaju babice? Hoćemo li penetracijom ozlijediti bebu? Zašto nam se žena oprostila od razuma zbog hormona?

U glavnoj, i jedinoj, ulozi je sjajan Rakan Rushaidat koji predstavi donosi dozu intimnosti koja se rijetko viđa. Kada je predstava 2011. započinjala svoj kazališni život u Exitu, Rushaidat je izabran zbog svojeg glumačkog umijeća, ali i zbog toga što je u to vrijeme i sam prolazio kroz rođenje prvog djeteta, ženidbu i „skućivanje“. Promjene u vlastitom životu prenio je na pozornicu te zabljesnuo u ulozi mladog oca u nastajanju koji je ubačen u avanturu rođenja djeteta. I brige za njega.

Crtice iz braka, muško-ženskih odnosa, zamjeranja i predbacivanja, potpunog odbijanja seksa (iz cijelog niza razloga) svima u publici će biti poznate iz ovog ili onog konteksta. Iskrenost monologa, vješte imitacije drugih likova, kojima je autor uspio udahnuti karakter i duh unatoč tome što ih zapravo nema na sceni, kao i struje misli protagonista jamče stvaranje bliskosti između publike i glumca.

Osam i pola godina oduševljenja

Čak i osam godina nakon premijere, „Ja, tata“ i dalje ne prestaje oduševljavati. Dokaz tome su salve smijeha, duge ovacije na kraju i pokoji spontani, ali entuzijastični kolektivni pljesak za vrijeme trajanja predstave.

U tradicionalnom exitovskom stilu, koji uključuje nepostojeću scenografiju i kostimografiju, malen broj glumaca i potpuno simplificiran način izražavanja, „Ja, tata“ ogoljen je prikaz uma jednog muškarca u trenutku (i nakon njega) kada ga žena upita „Dragi, koje boje je trudnoća?“

U maniri koja neodoljivo podjeća na Pixarove crtiće „Inside out“ i „Riley's Fisrt Date“, gdje pratimo kako emocije u nama upravljaju našim ponašanjem i razmišljanjem, „Ja, tata“ gledatelja će povesti na vrtoglavo brzu vožnju kroz ljudska stanja uma. Od panike do sreće.

Pretpostavljamo da je ovu predstavu vidjelo već pola grada, no ona polovica koja nije – svakako bi to trebala.„Ja, tata“ potaknut će vas na razmišljanje, nasmijati i možda učiniti da se osjećate nelagodno. Zato što u tih 75 minuta možete osjetiti da biste baš voljeli iskusiti što znači postati mama ili tata, a možda baš i ne biste.

Individualno intimna, kolektivno zabavna, ovo je predstava na koju biste trebali povest vašeg partnera/icu. Jer začin života (i veza) su nove dileme i teme – a ova predstava ih nudi na pretek.