Priča o istinskom ljudskom čudovištu iz susjedstva: Koliko god bilo mučno gledati, detalji su ti zbog kojih se na ovu seriju lako zakačiti
Kreator serije ''Dahmer – Monster: The Jeffrey Dahmer Story'' i redatelj, Ryan Murphy, imao je iznimno težak zadatak dati glas i smisao liku poput Dahmera.
U 10 epizoda Murphy je pokušao prikazati Dahmerov život od malih nogu pa do ubojstava koja su se događala između 1970. i 1990. godine, te napokon njegovog uhićenja i nesretnog, ali zasluženog kraja. Teško je prikazati i dočarati u 10 epizoda čitav jedan život tako kompleksnog i bolesnog uma, ali Murphy je to itekako postigao. Redateljska rješenja poput naglašenog pozadinskog zvuka, sporijih scena, fetišiziranih detalja te ponekad potpune tišine uspjela su do srži dočarati lik i sva zlodjela Jeffreya Dahmera.
U samom naslovu ove true crime serije vidimo riječ "čudovište". To je riječ koja se rijetko koristi u naslovima serija jer je poprilično jaka i kontroverzna. Posebno je kontroverzna kada se koristi iza ili ispred imena i prezimena osobe koja je glavna uloga serijala. Sama ta riječ toliko je moćna za nas kao gledatelje te tako točno opisuje osobu koja je na najodvratniji način oduzela mnoge živote. Jeffrey Dahmer priča je o istinskom ljudskom čudovištu.
Po meni najkreativnija i najmoćnija epizoda je broj šest. U toj epizodi Jeffrey upoznaje mladića (Tony Hughes) koji je gluhonijem te je gotovo cijela epizoda bez zvuka. U tom trenutku ono što vidimo mora biti savršeno izrežirano, svaki detalj se gleda, i svaki pokret i mimika moraju biti na svome mjestu. Koliko god bilo mučno nama kao gledateljima promatrati to sve u tišini, Murphy je odradio svoj posao i više nego korektno. Scenaristički je također ova serija dovedena do savršenstva, gdje niti jedna riječ nije viška, i svaka tišina, ali i zvuk točno su na svom mjestu. To su detalji koji nama kao gledateljima bace udicu na koju se tako lako zakačimo, ostajemo bez daha i gledamo bez prestanka.
Evan Peters, koji igra Jeffreya Dahmera, drugi je po redu u ovom projektu koji je imao lavovski zadatak staviti se u kožu serijskog ubojice, i to ne ''samo'' ubojice nego i kanibala. Prihvatiti ovakvu ulogu znači prihvatiti saživiti se s takvim likom u potpunosti. Koliko god to nama zvučalo mazohistično, pomalo nam je i drago da imamo glumce koji će prihvatiti takve uloge kako bi nam na najvjerodostojniji način prikazale tako bolesne umove. Evan Peters u potpunosti je briljirao kao Jeffrey Dahmer. Njegova glumačka igra dovedena je do najsitnijih detalja u pokretu, mimici i govoru. Njegove su nam oči nekada govorile više nego bilo koja izgovorena replika. Sveo je svoj lik na proste faktore i uspio nam je raznim detaljima istinski pokazati Dahmera. U nekim trenutcima čak smo se i poistovjetili s takvim likom. Imali smo empatiju prema njemu, njegovom teškom djetinjstvu i psihičkim poremećajima koji su bili izignorirani od strane njegovih roditelja. U drugim trenutcima lik nam se gadio, okretao nam je želudac i činio da rukom prekrijemo oči, dok u isto vrijeme ipak jedva čekamo da vidimo što je iduće. To je glumačko umijeće, talent, ali i veliki rad i priprema za takav lik.
Jeffrey Dahmer serija je koja je povukla mnogo priče o tome kako Hollywood koristi traumu kao način zabave te glorificira osobu koja se ne bi trebala glorificirati. U jednu ruku to je apsolutno točno, dok u je drugu ruku, s kreativno-stvaralačkog aspekta, ova serija jedna od kvalitetnijih true crime serija u 2022. godini. Kvaliteta ove serije leži u tome da su se kreatori zaista potrudili da na etičan način prikažu tako groznog čovjeka. Nije jedna od serija koja uzima glavnog lika koji je ubijao, pa i jeo svoje žrtve te ga stavlja na pijedestal, nego je serija koja se bavi u velikom dijelu žrtvama, njihovim porodicama, posljedicama, traumama te čitavim američkim pravosudnim sustavom.
Eksplicitno nam ne pokazuje mučenje, ali je napravljena tako da ga možemo i sami inscenirati u glavi, možemo ga osjetiti i predosjetiti. Bavi se strašnom nepravdom u životima Afroamerikanaca u Americi, kako tada tako i sada. Pokazuje nam pokvaren pravosudni sustav, policajce koje nije briga za golo dijete koje sjedi na stepenicama i ne može progovoriti niti jednu riječ zato što to dijete nije čistokrvni Amerikanac. Vjeruju na riječ ubojici jer je bijel, a sumnjaju u jedinu ženu koja je znala što se događa, upozoravala i trpjela svog bolesnog susjeda, jer je Afroamerikanka. To je Amerika i to su njezine vrijednosti. Kreatori su na više načina i na više mjesta podcrtali upravo to da bi nam bilo sasvim jasno kako je čudovište poput Jeffreyja Dahmera tako dugo radilo ono što je radilo.
Koliko god da je ova serija bila dobro napravljena i gledana, jasno je da ona nije niti će ikada biti fer prema žrtvama i njihovim porodicama. Žanr true crime opasan je žanr jer u svojoj svrsi da nam prikaže kontroverzne likove iz stvarnosti radi to da te iste likove učini ikonama. U ljudskoj prirodi je da nam takvi likovi, serije i filmovi budu uzbudljivi čak i kada znamo da je to pogrešno. Čudovišta su svuda oko nas. Mogu biti razni Jeffreyji Dahmeri u nekim dalekim zemljama, ali mogu biti i naši susjedi. Nadamo se samo da oni neće biti ekranizirani i da pravosuđe neće čekati 20+ godina da ih zauvijek strpa u rupe bez dna. O tome možemo sanjati, a do tada ipak treba pogledati jednu kvalitetnu seriju, čak i ako je o čudovištu.