Posjetili ste lebdeće meduze na Zrinjevcu? To možete zahvaliti ovoj 27- godišnjakinji koja ruši granice
Razgovarali smo s mladom glumicom, doktorandicom Filozofskog fakulteta, art-direktoricom i ženom koja stoji iza projekta koji je osvanuo na svačijem Instagramu - Ana Marijom Žužul.
Ana Marija Žužul mlada je snaga na zagrebačkoj kazališnoj sceni, a iza nje su ove godine veliki projekti koji su polučili sjajan uspjeh. Njezina je predstava "Praznine" premijerno predstavljena u HNK-u u Zagrebu, a projekt koji vodi, "More knjiga", oduševio je Zagrepčane i završio na tisućama InstaStoryja.
Ova inspirativna mlada dama odgovorila je na naša pitanja i pustila nas u svoj umjetnički i kreativni svijet.
Iza vas je uzbudljiva kazališna sezona, predstavili ste svoju predstavu „Praznine“ u zagrebačkom HNK-u. Što vas je motiviralo da napravite predstavu koja odudara od norme?
Imala sam veliku želju napraviti neku promjenu, napraviti nešto potpuno novo i drukčije, a istovremeno sam htjela ukloniti svaku pasivnost, preuzeti inicijativu i omogućiti kreiranje predstave koja je i aktualna i autentična, posebno u odnosu na problemime naše generacije. Često se jako teško probiti na kazališnu scenu, i puno toga je već viđeno, mladi umjetnici često ne dobiju priliku za svoj ''glas“. Stalno čekamo odobrenje od drugih i pokušavamo se uklopiti i/ili ukalupiti u tuđe vizije. Htjeli smo kreirati nešto što je u potpunosti novo, autorsko, naše i iza čega stojimo.
Koji vas vaši projekti najviše vesele, na koje ste najponosniji?
Najponosnija sam na "Praznine" jer smo zaista krenuli iz praznog – na početku nismo imali ništa te je avantura pred nama bila potpuno nepredvidiva u svakom pogledu, od umjetničkog do organizacijskog. Rad na autorskim projektima, posebno je izazovan jer se materijal (tekst, cijela priča, izvedba) kreira u hodu, tijekom stvaralačkog procesa. Do samoga kraja, nikada se ne može znati kako će nešto biti, kako će tko reagirati, u kojem ćemo smjeru nastaviti. Uložili smo jako puno vremena i truda, a sam rad na predstavi trajao je oko godinu dana. Jako sam ponosna i na "More knjiga" – festival za poticanje čitanja za Zrinjevcu, koji posljednjih pet godina postiže sve veći uspjeh i doživljava odlične reakcije.
Svake godine More knjiga na Zrinjevcu oduševi građane, a Instagram preplave fotke fotogeničnog ambijenta. Što vam je najvažnije u tom projektu?
Uvijek polazimo od umjetničke premise da je najvažnije kreirati inspirativan ugođaj, gdje ćemo ljude teleportirati u neku drugu dimenziju, drugo raspoloženje, drugi svijet. Kada se postigne taj ugođaj, posebno ga je važno popratiti programom događanja koji će ljude magnetski privlači knjigama i čitanju. Drago mi je što mogu reći da je podrška knjigama i čitanju sve veća, statistikama unatoč.
Kako je vaše odrastanje utjecalo na vaš današnji rad i projekte koji vas zanimaju?
Utjecaj odrastanja je neupitan. Od malih nogu sam kreirala i imala punu potporu obitelji – radila sam predstave za susjede sa 5 godina, sa 10 godina snimala filmiće i režirala, potom krenula na satove glume. Od 7. godine sam svirala klavir i pjevala. Svima koji su bili moja publika i s ljubavlju i strpljenjem poticali moje aktivnosti i probe (vjerujem da to nije uvijek bilo lako), ovim putem posebno zahvaljujem.
Cijeli se život bavim različitim tipovima umjetnosti - to svakako utječe na moj proces stvaranja ideja i trajnu želju za kreiranjem interdisciplinarnih projekata, kao što je predstava "Praznine", gdje smo ostvarili eksperiment sa filmom, kazalištem, glazbom i video projekcijama, a sve to i uz pomoć publike. I njima posebno veliko hvala.
Koji su izazovi za mlade umjetnike u Hrvatskoj? Smatrate li da je kulturna scena, barem u Zagrebu, inkluzivna i dovoljno jaka da podnese nove ideje i nova lica?
Izazovi su veliki. Kulturna scena jako je zatvorena i teško se probiti. Strukture su jako čvrste i nepropusne, iznimno je teško dobiti svoj prostor i glas. Često se radi s istom grupom ljudi zbog straha od neuspjeha – sve se radi na isti način, prema provjerenoj formuli, po svaku se cijenu izbjegava rizik novog i nepoznatog.
Kulturna se scena sastoji od ljudi koji su u njoj već dugi niz godina, mnogi od tih ljudi imaju vrlo jasno određena i fiksna mišljenja, fiksne svjetonazore koje ne žele mijenjati – pa se često sve što se ne uklapa u njihov „ukus“ ili „propisanu“ estetiku, proglašava lošim. Mislim da je vrlo opasno donositi sudove o umjetničkim djelima na temelju osobnih preferencija, ukusa, svetonazora i političko-društvenih stavova jer se time ukida sloboda stvaranja te je sve podređeno osobnom ukusu – sviđa li se nekome nešto ili ne. Time se demotivira mlade umjetnike umjesto da ih se potiče, ruši ih se i kritizira, umjesto da se ostavlja prostor potpore stvaranju novog. Ne cijeni se inicijativa i često je zbog osjećaja ugroženosti prisutna potreba biti negativan prema novim licima.
Što očekujete od moderne, mlade publike?
Jako me veseli „mlada“ publika, i pri tome ne mislim samo na godine. Mlada publika je sva publika koja potiče i razumije nove inicijative i mlade umjetnike, daje im i prostor i glas i pažnju, daje im da motivaciju za daljnje kreiranje. Tako umjetnost raste.
Kakve su reakcije na vaš rad?
Ne bih željela zvučati neskromno, ali reakcije su jako pozitivne i to me neizrecivo veseli. Upoznala sam jako puno novih ljudi koji rezoniraju sa projektima koje radim, oni me silno motiviraju da učim više i radim dalje i još bolje.
Imate jako puno obveza, radite na zastrašujuće puno strana. Kako izgleda vaš dan? Ima li vremena za hobije, odmor, kako postižete balans?
Pogodili ste, doima se kao da često multitaskam. Međutim, raspoređivanjem vremena u blokove fokusiram se na pojedinačni projekt/zadatak i u određenom momentu potpuno sam prisutna.
Kako biste željeli da vas javnost percipira? I koliko radite na tome da postanete prepoznatljivo lice hrvatske kulturne scene?
Želja mi je da potaknem na razmišljanje, da se razumije bit mojih projekata i poruka. Idealno bi bilo dosegnuti razinu umjetničkog djelovanja, koja postavlja neka važna pitanja, koja ljude potiče na razmišljanje o mogućnosti promjene, možda čak i na promjenu samu. Naposljetku, jedino moj rad može govoriti za mene te utjecati na moju reputaciju i prepoznatljivost. To mi je najvažnije.
1/8 >>
Pogledaj i ovo