Mlada Hrvatica osvaja New York: "Digli smo kredit, prodali stan i krenuli"

Daria Karić talentirana je mlada umjetnica koja u Americi opasno konkurira najvećim glumačkim imenima.

Zagrepčanka Daria Karić oduvijek je znala što želi. Gluma je za nju bio prvi i jedini izbor, a njezini snovi odveli su je čak do New Yorka u kojem ova talentirana mlada umjetnica trenutno gradi svoju karijeru. Zbog čega se odlučila na odlazak u Ameriku, tko ju je od holivudskih velikana najviše fascinirao te po čemu ljudi koje susreće u Americi znaju Hrvatsku, Daria je otkrila za DNEVNIK.hr.

U New York ste otišli nakon završene Umjetničke akademije u Osijeku. Kako ste se odlučili na taj korak? Što vas je motiviralo da napustite Hrvatsku?

Već na drugoj godini studiranja glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiju u Osijeku počela sam razmišljati o odlasku na Master u New York City. Željela sam naučiti Method acting od najboljih, a najbolja škola za to je “The Actors Studio Drama School” koju su osnovali oskarovci Ellen Burstyn, Harvey Keitel i Al Pacino. U Hrvatskoj mi se činilo da nakon završene akademije glumci nemaju dovoljno prilika, audicija, radionica i okolina nije dovoljno stimulativna pa čovjek izgubi nekako želju raditi na sebi… Bojala sam se da ću se opustiti, da će mi postati dovoljno ono što se događa oko mene, da ću prestati ulagati u sebe. Zato sam htjela novi izazov, uzbuđenje, znanje, poznanstva, iskustva…

Nakon iscrpnih priprema došao je i dan o kojem ste oduvijek maštali – primljeni ste u prestižnu glumačku školu. Kako ste se osjećali u tom trenutku?

Dan kad sam dobila mail bila sam u kinu sa kolegama. Znala sam da mail mora stići tih dana i stalno sam provjeravala Inbox. Usred filma mi je zavibrirao mobitel. Morala sam iste sekunde pogledati tko mi piše. (Iako ne volim kad netko gleda na mobitel usred filma ili predstave!) Mail od Pace Universityja, The Actors Studio Drama School! U mailu je pisalo: “We are happy to inform you that the judges decided to offer you a place at the ASDS”. Vrisnula sam od sreće! Zar je moguće da oni žele da ja budem dio njihovog programa, njihove klase?! Ja? Netko nebitan iz male Hrvatske? U meni se javila sumnja da su oni sigurno pogriješili i zabunom mi poslali mail. Iste sekunde koordinatorici sam poslala mail s upitom jesu li oni sigurni da su poslali mail točnoj osobi, da se nisu možda zabunili. Ona mi je odmah odgovorila “Yes, of course they are sure. You are accepted.” Izašli smo iz kina, više se nisam mogla skoncentrirati na radnju filma. Srce mi je lupalo sto na sat, u glavi su mi prštale slike NYC-a, pozornice, žutog taxija, ljudi, obitelji, prijatelja… Otišli smo proslaviti upad na akademiju u obližnji kafić. Zbog povjerenja, najviše u moje radne navike i motivaciju, digli smo kredite, prodali stan i čak sam skupila $5000 preko GoFundMe stranice i još nekih donacija gdje su mi prijatelji, obitelj i poznanici uplatiti, koliko su htjeli i mogli, novaca za studij. Zahvalna sam svim tim ljudima koji su omogućili ostvarenje ovog pothvata.

Sudeći prema vašoj životnoj priči čini se da se u Americi talent, trud i rad cijene i nagrađuju. Smatrate li da u Hrvatskoj to nije tako?

Mislim da se uvijek i bilo gdje u svijetu trud, rad, talent i znanje nagrađuju, cijene, odnosno prepoznaju. Tako je i u Hrvatskoj, iako imamo dojam da su mnoge vrijednosti izvrnute, nitko ne može poreći nečije znanje. Moji roditelji uvijek govore onu poznatu izreku “Omnia mea mecum porto” (Sve svoje nosim sa sobom). Tijekom školovanja u Hrvatskoj također sam dobila mnoge stipendije za sportske i školske uspjehe. Ali i u Americi, iako nisam njihov državljanin, kao jednu od najboljih studenata na klasi na kraju prve godine, profesori su me predložili odboru koji dodjeljuje stipendije. Dobila sam dvije stipendije. Presidential Scholarship i Shubert Foundation Scholarship. Fondacija obitelji Shubert vlasnik je najvećih kazališnih kuća na Broadwayu i biti njihov stipendist je čast. Osim što mi je pomogla financijski, to za mene bilo više motivacijsko priznanje od profesora i škole da vjeruju u mene, moj trud, rad i talent.

Kako izgleda vaš život u New Yorku? Družite li se s poznatima? Izlazite li na mjesta gdje dolaze velike zvijezde?

Život u New Yorku je nepredvidiv, zanimljiv, blještav i bučan. Moj dan počinje u 8 ujutro kada popijem filtriranu kavu iz aparata, obučem neku suknju koju sam kupila za 10 dolara u second hand vintage shopu, uzmem torbu u kojoj imam kostim za audiciju, knjigu, bilježnicu i vestu. Zatim krećem održati satove glume u The Barrow Group Theatre Company ili odem na audiciju, na trening, na radionicu ili na probu. Ovisi koji je dan. Ne družim se s poznatima na način da idem s njima van na partije. Nemam vremena za partije. Ja tek gradim svoju karijeru i tek sam na početku. Partiji dolaze poslije ovog koraka. U Actors Studio Drama School dolazili su nam Master Classeve održavati mnogi telentirani ljudi: Bradley Cooper, Jessica Chastain, Alec Baldwin, Scarlett Johansson, Bryan Cranston, Steve Carrel… Čak i Sting.

Tijekom studija imali ste priliku slušati predavanja od velikih imena koja ste maloprije i sami spomenuli. Koji je najbolji savjet koji ste od njih dobili? Tko vas se od holivudskih zvijezda najviše dojmio?

Viola Davis snažna je i duhovita osoba. Njezino najistaknutije sjećanje iz djetinjstva koje me se jako dojmilo i koje je na nju ostavilo neizbrisiv trag jest igranje sa sestrom u sobi bez grijanja i namještaja sa miševima u cijevima. Igra se zvala “Čajanka”. Pretvarale su se da su bogate bjelkinje koje su odrasle u aristokratskoj obitelji i došle su jedna drugoj na čaj, iako im se u rukama naravno nije nalazilo ništa. Njezina mašta izvukla ju je iz tih teških situacija, iz tih trenutaka postojanja. Otvorila joj je novi svijet kreacije. Gluma ju je privukla zbog te mogućnosti maštanja, stvaranja i sanjanja. Ta me priča dirnula jer je njoj bilo mnogo teže na putu nego meni i samo me podsjetila koliko čovjek može biti snažan i motiviran da ostvari ono što je došao ostvariti. A drugu priču, koja me osvijestila i pokazala mi koliko su mi uvjerenja ograničena, ispričala nam je Ellen Burstyn prije nekoliko mjeseci kad nam je ponovno došla održati Master Class. U kutiju smo svi napisali pitanja koja smo joj htjeli postaviti i na koje je na kraju Classa odgovarala. Netko je postavio pitanje o ženama u filmskoj industriji i kako balansirati život. „Mora li se čovjek nečega odreći?“ Ellen je zastala i odlučila ispričati priču sa filmskog seta gdje je snimala scenu sa Sharon Stone u kojoj joj je glumila majku. Dan prije razgovarala je sa Sharon o njezinu odnosu s njezinom pravom majkom. Sharon joj se povjerila kako nije imala najbolji odnos s majkom. Dugo su pričale o kompliciranom odnosu, želji za dokazivanjem, odobrenjem, odnosu sa muškarcima, ljubavi, karijeri, o sumnji, o krivnji… Ellen je sutradan došla na set, trebale su snimiti vrlo emotivnu scenu između majke i kćeri. Obje su stale ispred kamere, redatelj je rekao “Action”, Ellen je pogledala Sharon u oči, primila ju je za ruku i rekla joj rečenicu koja nije postojala u scenariju “You can have it ALL.” (Možeš imati sve). Tad je Sharon počela plakati, Ellen je nastavila scenu kako piše u scenariju. Sharon je bila potpuno prisutna, svjesna, otvorena, emotivna i zahvalna Ellen. Taj “take” scene poslije je uvršten u film. Mislim da je to najvažnija rečenica koju mi je Ellen proslijedila. Mnogi imaju uvjerenje da ne mogu imati sve, ali možemo imati sve što poželimo. I obitelj i karijeru i prijatelje! Mi smo kreatori vlastite stvarnosti. Samo si to moramo dopustiti.

Pričate li o Hrvatskoj ljudima koje susrećete u New Yorku? Po čemu znaju našu zemlju?

U Americi svi znaju Hrvatsku kao mjesto gdje se snima ‘Game Of Thrones’. Svi me pitaju o hrani, otocima, zabavi i govore kako jedva čekaju posjetiti tako lijepu zemlju. Dok im pričam o Hrvatskoj, uvijek me uhvati teška nostalgija. Tada na mobitelu upalim dalmatinske pisme i zamišljam da sam na terasi u Bilicama kod Šibenika s obitelji i prijateljima.

Trenutno radite s oskarovkom Estelle Parsons na predstavi “Ujak Vanja” A. P. Čehova. Kako je surađivati s Estelle?

Estelle ima 89 godina i prvi puta režira Čehova. Humoristična je, oštrog uma i britkog jezika. Vitalna je, brza, i neumorna. Često nam prepričava nevjerojatne događaje koje je doživjela u kazalištu i na filmskom setu. Neki dan smo, za potrebe improvizacije, išli po čajnik i šalice u kuhinju, u Actors Studiu. Estelle, umjesto da dopusti nama mladima da dohvatimo čajnik, sama se popela na stolac i uzela ga sa najviše police. Svi smo se prepali da će pasti. Kad je silazila sa stolca, pružili smo joj ruku da se ima za što primiti kako ne bi izgubila ravnotežu. Samo nas je pogledala, frknula i sišla sama.

Posljednjih godina često se priča o razlikama u honorarima između glumaca i glumica, pogotovo u Americi. Jeste li tu "nepravdu" osjetili i na svojoj koži? Ljuti li vas to?

U Americi je vrlo nepristojno pitati kolege koliki im je honorar. Ne znam koliko je netko od mojih kolega dobio za reklamu ili ulogu. Znam samo svoj dio. Mislim da bi žene i muškarci trebali biti jednako plaćeni ako je u pitanju ista količina i kvaliteta posla koji rade. Nevjerojatno mi se čini da u 21. stoljeću još uvijek neki ljudi ne prihvaćaju činjenicu da žene jednako kvalitetno, brzo, efikasno i temeljito mogu obavljati poslove kao muškarci i da bi za taj rad trebale biti i jednako plaćene. Podupirem pravednost i ravnopravnost.

Kakvi su vam planovi za dalje? Planirate li se vratiti u Hrvatsku ili svoj san nastavljate živjeti u Americi?

Želim stvarati, pričati priče i prenositi poruke ljubavi, nade, životnih nedaća i pustolovina. Gdje će se to odvijati, potpuno mi je nebitno. Ako je projekt zanimljiv, poučan i ako nadahnjuje, doći ću i u Hrvatsku, Kinu, Bosnu, Indiju, Ameriku… Samo želim biti korisna, djelotvorna i na usluzi stvarnja projekata. Biti toliko otvoren, bez plana i rasporeda za novo poglavlje u životu i uzbuđuje me i plaši. Ali zar nije poanta života da te iznenađuje? Osjećam se spremno za sve što mi život nudi.