Ovo je posljednja kolumna Vedrane Rudan: ''Jučer sam bila na pregledu, čula sam...''
Vedrana Rudan do samog je kraja ostala vjerna svom prepoznatljivom načinu pisanja – britkom, iskrenom i nerijetko bolno emotivnom. U posljednjoj kolumni, objavljenoj svega nekoliko tjedana prije smrti, svoje je riječi posvetila ljudima koji su joj bili oslonac tijekom najtežih dana.
Vijest o smrti Vedrane Rudan rastužila je njezine brojne čitatelje diljem regije. Hrvatska književnica i kolumnistica preminula je nakon teške borbe s karcinomom, a do samoga kraja ostala je vjerna onome po čemu je desetljećima bila prepoznatljiva – pisanju bez uljepšavanja i straha.
Njezina posljednja kolumna na blogu ''Djevojka u zagrljaju metastaza'' objavljena je 26. srpnja pod naslovom "Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu". Iako je i sama prolazila kroz najteže trenutke bolesti, Rudan tekst nije posvetila samo sebi. U središte je stavila medicinske sestre s riječke onkologije i uvjete u kojima svakodnevno brinu o teško bolesnim pacijentima.
U kolumni je otvoreno opisala koliko je zbog bolesti postala ovisna o pomoći drugih. Pisala je o obitelji koja se o njoj brinula kod kuće, ali i medicinskim sestrama koje su uz nju bile tijekom boravaka u bolnici. Posebno ju je pogađalo to što su, unatoč iscrpljujućim smjenama i teškim prizorima kojima svakodnevno svjedoče, pacijente stavljale ispred sebe.
"Pacijentima je najgore", riječi su medicinskih sestara koje je prenijela u svojem tekstu, dok je njihovu požrtvovnost suprotstavila uvjetima u kojima rade. Cijelu kolumnu pročitajte u nastavku.
"Riječka onkologija je u kamenu i željezu. Proširuje se dok vrućina ubija, medicinske sestre dave se u paklu sa smiješkom na licu. 'Pacijentima je najgore', 'to je naš poziv'.
Mogu li smjene od 0 do 24 biti nečiji poziv ili je to ipak hrvatski državni zločin?
U grupi sam 'onih kojima je najteže'. Zato znam da mi nije najteže. Umrijet ću, umrijet će i drugi. Jučer sam bila na kontrolnom pregledu. Čula sam priču u koju još uvijek ne mogu povjerovati.
Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Juha, čaj, hrana kruta, meka, pranje na krevetu, odnošenje iz sobe viška mog materijala… Glumim kako dremuckam. Sram me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem, čujem samo jednu rečenicu, ti si naša.
Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osjetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi, kad mi u šest mjere tlak, temperaturu…
Nisam bogata, da jesam, dala bih im sve što imam. 'To je naš poziv…'
Pitam koliko su plaćene iako osjećam nelagodu kad misle da mi moraju odgovoriti. O njihovim plaćama nitko ne piše, ne snimaju se TV emisije. Hrvatske medicinske sestre štakori su koji smetaju na putu. Ipak, čula sam, mjesečno primaju od 1200 do 2000 eura. Ima tu i prekovremenih.
Ona jučerašnja priča iz bolnice ne ide mi iz glave. Ne znam je li sretna ili stravična. Doktorica Ivana je pukla. Nije više mogla izdržati patnje svojih kolegica. Smjene od 7 do 19 pa od 19 do 7… nikad kraja.
Galerija
Unajmila je brodicu, glazbu i pozvala na jednodnevni izlet kolege koji su mogli doći. Plesalo se, pjevalo, smijalo. Između Cresa i Krka Jadranom je plovio brod veselja.
Trebaju li hrvatski građani šutke gledati kako njihove najdraže čupa rak iz života, a njihovu dječicu davi u zagrljaju sestara?
Svi mi koji smo čuli Ivaninu priču plačemo nad životom robova u našim bolnicama. To neće pomoći ni Ivani kojoj je puklo srce, ni nama ni njima.
Kako ne kužite, slijepci! Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku."
1/30 >>
Pogledaj i ovo
1/26 >>
Pogledaj i ovo