Suptilno jezovita i izravno brutalna filmska bajka o švedskom ljetu prikovat će vas za ekrane
Novi film hvaljenog redatelja Arija Astera donosi nam filmskog nasljednika hit-hororca „Naslijeđeno zlo“, koji je oduševio publiku prije godinu dana. Najavljivan kao najstrašniji film godine zbog kojeg ćete imati noćne more, „Festival straha“ neke je možda razočarao, no ne svojom krivicom. Naime, ljepota ovog filma ne leži u tome je li on strašan ili nije...
Sekte i kultovi, osobito ako su utemeljeni na davno minulim ljudskim kulturama i vjerovanjima, uvijek su sjajan holivudski materijal koji uspijeva zaintrigirati i okorjele skeptike. Kada je „Zaselak“ svojom sumornom, jezovitom pričom o nasilnom izoliranom kultu oduševio gledatelje prije 15 godina, postalo je jasno da taj žanr filmova strave može polučiti znatno veći uspjeh od tradicionalnih horor-priča i kod publike i kod kritike.
Upravo u toj klasičnoj maniri dobrog filma o kultu napravljen je i „Festival straha“, no on je objektivno ponudio mnogo više od same jezovite priče, koja pored ostalih kvaliteta pomalo pada u drugi plan. Iako mu mnogi zamjeraju baš taj manjak substance, a višak stila, „Festival straha“ mogli bismo nazvali vizualno jednim od najuspjelijih filmova ove godine, a kada se estetika spoji sa solidnim scenarijem – finalni rezultat teško može razočarati.
Radnja „Festivala straha“ krajnje je jednostavna, čak i predvidljiva, no ne u toj mjeri da bi to bilo zamorno, a prati par Dani i Christiana, koji nakon njezine teške obiteljske tragedije i krize u vezi odlaze u Švedsku na tradicionalni folklorni festival pozdrava ljetu, a ubrzo se ono što se činilo kao idiličan početak praznika pretvori u bizarnu eskalaciju nasilja. Ionako narušeni odnosi spektakularno se raspadnu, svakoga stigne njegova sudbina, a vječni dan sjevera Švedske traje i traje.
Jezoviti prikazi zajednice koja pliva u litrama čaja napravljenog od halucinogenih biljaka, ubija svoje najstarije i vjeruje u predodređene cikluse života kao i u ritualna parenja, odlično su dočarani prekrasnom fotografijom, nježnim koloritom i općenito bajkovitim ozračjem koji ostavlja dubok dojam na gledatelja.
U „Festivalu straha“ i najodvratnije scene postaju lijepe, vizualno isklesane do savršenstva, a i najmanjim detaljima pružena je velika pažnja. Osobito je zanimljivo to što glavni glumci, Amerikanci, doista cijelo vrijeme bolno odudaraju i smetaju, bodu u oči gledatelja, u tom prekrasno mračnom i brutalnom svijetu Šveđana koji slijede svoje stare nasilne običaje.
Ispreplitanje mitologije, folklora i suvremenosti u „Festivalu straha“ tvori efektan spoj koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a posebno je pohvalno to što se gledatelja na sve načine pokušalo smjestiti u cipele protagonista. Tako švedski neće biti titlovan niti preveden, da bi se gledatelji kao i Amerikanci u filmu osjetili izolirano, a sve nasilje bit će vrlo naturalistički prikazano, bez nepotrebnog krvoprolića, ali istovremeno brutalno. Mistično će se ispreplesti s normalnim i nestat će jasne granice između dobra i zla. Gedatelj će nakon nekog vremena imati dojam da su protagonisti zapravo ti koji su problematični, a ne kult čiju smrtonosnu rutinu ometaju.
Uz vrlo dobru glumačku ekipu, koju predvodi odlična Florence Pugh, idlično je prenesena sva klaustrofobičnost tih otvorenih pašnjaka punih otrovnih trava, kao i intimna anksioznost likova koji nisu u mogućnošću othrvati se prirodnom tijeku stvari u zajednici smirenih, vječno nasmiješenih ubojica.
Sve u svemu, uspoređujemo li ga s „Naslijeđenim zlom“, itekako možemo vidjeti zajedničke elemente obaju filmova, no i velike razlike. „Naslijeđeno zlo“ svakako je tradicionalniji horor, s istim elementima jeze i okultnog, no znatno je i vizualno i atmosferom mračniji. Izravno tjeskoban.
S druge strane, „Festival straha“ suptilniji je prikaz zloćudnosti društva, ljudskih karaktera i moći psihe, a ujedno je estetski predivan i sadržajno užasavajući. Zbog svoje neizravnosti „Festival straha“ stoga je znatno dojmljiviji i uvjerljiviji u svojoj jezovitosti. Konačna je odluka jednostavna, drugi veliki hit Arija Astera bolji je od prvog razvikanijeg. Možda malo predugo traje, no to je jedina veća zamjerka koju smo mu mogli pronaći.
1/8 >>
Pogledaj i ovo