OTVORILA DUŠU "Trebao mi je hladan tuš. Danas zbog njega imam za plin i vodu"

U svom blogu za Dnevnik.hr Neda Parmać prvi put progovorila je o onome što ju je dugo vremena tištilo.

Pjevačica Neda Parmać s vremena na vrijeme uzme olokvu u ruke i napiše blog za Dnevnik.hr. Ovog puta pjevačica je progovorila o tome kako je počela pjevati po svadbama, ali otkrila i zašto obožavatelji za njom ne luduju kao za njenim kolegicama s estrade.

U svakoj životnoj situaciji u kojoj postoji hrpa stvari koje moram obaviti bilo da se radi o kućanskim poslovima, o poslovnim obvezama ili kao u ovom slučaju hrpa ideja koje želim iznijeti na papir, dođe mi da najradije odustanem. Ne znam odakle početi pa mi se učinilo da bi bila dobra ideja da počnem tako da objasnim kako ne znam odakle početi.

U mom životu ništa se nije odvijalo kako sam zamislila i sve se ipak uvijek posložilo i najčešće stvari koje su me najviše slomile dovele su do još genijalnih stvari tako da sam dovoljno rano shvatila da nemam nikakvu kontrolu nad svojim životom osim naravno nad svojim postupcima koje ionako oduvijek važem... Od kad sam postala mama napokon sam osjetila da ništa na što ne mogu utjecati ne smije utjecati na mene i zato sam najsretnija u parkiću pod suncem s kavom u ruci u grupici jednako opičenih majki koje nisu u stanju izmijeniti pet suvislih bez da vrisnu na svoje ludo dijete. I to je moj sretan završetak i moj novi početak.
Nemam kontrolu nad svojom karijerom.

Uz par nedavnih odbijenica osjetila sam veliku navalu tuge, a u meni je sve vrištalo GIVE ME A BREAK! Nikad nismo imale prolaz. Još kao Feminnemke teško smo dolazile do priznanja i činilo se da je svaki naš pokret bio krivi i svaki put kad bi se činilo da tonemo izvukla bi neku snagu i uvjerila nas da to ne može biti kraj! Ne smije.Prva jutarnja misao bila je 'što danas mogu napraviti za Feminnem' stoga sam i sve naše neuspjehe doživljavala intenzivno. I uz sav taj trud i rad i dokazivanje napokon smo naišle da odobravanje. Napokon smo prodisale. Napokon! I onda… Cold shower!

Kada si «velika zvijezda» onda smatraš da je ispod časti prihvaćati određene projekte, svirati na određenim mjestima i određenim ljudima. Meni je upravo trebao taj cold shower da do dođem sebi. Cold shower zbog kojeg danas imam za plin i vodu.

Kad se osvrnem pet godina unazad shvatim zašto danas nemam problem reći „Neću ili ne želim“.
U vrijeme kada sa postala solo pjevačica operirala sam glasnice nakon čega se situacija zakomplicirala do te mjere da nisam mogla niti govoriti kamoli pjevati a i da sam mogla pjevati … gdje? Kome? Cold shower koji me «potjerao» na svadbenu pozornicu.
Prestala sam gledati svoje poslovne uspjehe kroz broj članaka, broj pojavljivanja i osjetila istinsku ispunjenost u jutarnjim satima kada razdragana ekipa oduševljeno dolazi do nas. Učinili smo im noć posebnom. To je moj uspjeh.

Pjesma mi nije prošla strogi sud… Prvo što se pitam zašto? Je li problem u meni? U pjesmi?
Onda se osvrnem na Instagram profile svojih kolegica i uvidim da se ne uklapam. Imam dvije tisuće i kusur sljedbenika ili kako se već zovu, a ti ljudi na mom Instagramu mogu vidjeti mene kako jedem, mene kako sjedim, moje dijete i mene kako pričamo gluposti, mogu tu i tamo vidjeti moju normalnu sliku za koju mi treba točno pola sata jer imam samo jedan iskoristiv profil i to je to.

 Ne kužim se u modu, nemam frizuru svaki dan, šminku gotovo nikad i nisam zanimljiva. Nisam privlačna… markentiški… jednostavno sam prenormalna ili zapravo nenormalna u usporedbi.
Apsolutno cijenim trud i sigurna sam da je tu uloženo mnogo trudna, ali meni se jednostavno ne da. Ne kužim se u modu. Ne zanima me. Eto! Rekla sam na glas.
Vjerujem da je moda umjetnost. Isto kao sto ne može svatko slikati, pjevati, tako vjerujem da se ni ja ne moram razumjeti u modu. I fakat je ne kužim.
Koja majica s kojim hlačama i kakve cipele… nemam pojma! Zato ne pripadam.

Svi u životu žalimo za nečime. Nečim što nismo napravili, nečim što ne možemo napraviti , što nam ne ide…Ja cijeli život žalim što ne volim čitati knjige. Možda bih i voljela da imam koncentraciju da se usredotočim na knjigu. Smatram da bi načitanost bila odličan dodatak mom sarkazmu. Provela sam jednu cijelu godinu natjeravajući se da čitam. Pročitala sam par knjiga u tih godinu dana, a pripreme za čitanje su trajale duže nego samo čitanje.

 Namjestila bih stolac kod prozora ili u dvorištu. Skuhala bih kavu. Sjela bi. Taman što bi sjela počelo bi mi se piškiti. Nakon što bih se popiškila i vratila postalo bi mi ili prevruće ili prehladno. Uslijedilo bi premještanje ili zatvaranje prozora. Sad kad je sve savršeno pomislim da bi mi bilo ugodnije na kauču/krevetu/podu… i čitanje može početi.

I čitam .… djevojka je šetala šumom … moj mozak.. joj šuma. Treba se vratiti prirodi. Mogli bi na Sljeme ovaj vikend. A ne, hladno je, pričekat ćemo proljeće. Jao jedva čekam ljeto, more sunce, ten. Kad smo kod tena trebala bi do solarija. Snimam video za koji tjedan. A možda ne bih smjela. Imam dosta madeža. Ne želim riskirati rak kože. Joj rak! Moram se početi zdravije hraniti. Što ćemo danas za ručak, u friđu imam jaja, tikvicu, sir… itd. Dugo sam se tjerala čitati i onda sam jednostavno odustala. Bilo je prestresno. Baš kao i čitanje, moj pokušaj da se uklopim bio bi ne samo prestresan nego i besmislen. Ne ide mi i točka. Ali baš mi to ide dobro. Biti svoja. Pa ću pokušati s tim.