Zvijezda Kumova iza sebe ima impresivnu glumačku karijeru, no nije joj uvijek bilo lako: "Kao žena sam u nekoj mlađoj dobi bila suočena s mnogim izazovima"

Barbara Vicković iz serije "Kumovi" otkrila je koliko je slična Anđeli, a prisjetila se svojih glumačkih početaka.

Glumica Barbara Vicković iza sebe ima impresivnu glumačku karijeru, a trenutačno je gledamo u "Kumovima" kao Anđelu Akrap, suprugu bivšeg načelnika Zaglava.

Dok nova sezona popularne serije oduševljava mnogobrojnu publiku iz dana u dan, Barbara je podijelila zanimljivosti iz svoje bogate karijere.

Otkrila je dijeli li pojedine karakterne crte s Anđelom.

"Naravno da da, u meni je dijapazon različitih ljudi, odnosno različite su crte mog karaktera i nekad mislim da se ni sama ne poznam dovoljno. Ali lijepo je kad možete za ulogu koju igrate posegnuti unutra u neku dubinu i utjeloviti taj lik. Naravno da je Anđela prototip jedne dalmatinske žene koja puno priča i voli sve znati, a ja se takvom ne vidim jer stvarno ne želim znati o tuđim životima više nego što trebam, za razliku od Anđele. Negdje se to pomiješa, ja njoj dam nešto svoje, uzmem od tih rečenica nešto njeno i dođe se do lika", poručila je Barbara.

Prisjetila se trenutka kad se prvi put zainteresirala za glumu.

"U principu se sjećam kad sam se intenzivno zainteresirala za glumu. Znam da sam uvijek pokazivala interes prema literaturi, književnosti i interes za poeziju. Uvijek me privlačilo izražajno, lijepo čitanje, smisao tih rečenica, smisao nekog teksta i njegov kontekst, poanta i tako. Kroz cijelo moje školovanje uvijek sam imala sklonost prema tome, voljela bih otići u kazalište u Zadru, neku predstavu pogledati iako to nije bilo tako često, ali kad bi se pružila prilika, otišla bih. Kad si mlad probaš sve i kad se u Omladinskom domu u Zadru okupila neka mala dramska grupa, ne znam kako sam došla na ideju, ali otišla sam tamo i znam da sam se dobro osjećala. Prof. Edin Kadić to je vodio, a ja sam uvijek igrala neke sporedne uloge i išla iz zabave na tu dramsku. Bilo mi je bitno zbog društva i zabave, nisam uopće razmišljala o tome da ću biti glumica. I na kraju četvrtog razreda srednje škole, dogodila se jedna prilika koju nisam mogla odbiti i uskočila sam u jednu predstavu. Tako se javila želja da upišem akademiju i upisala sam", kaže.

Dugogodišnji rad na sceni Barbari je donio mnoge uspješne uloge, a ima li među njima najdražih?

"Po različitim fazama života različite uloge su mi bile drage. Mogla bih izdvojiti neke role koje su mi bile draže, ali meni je to ovisilo o ljudima s kojima radim, naravno i o tekstu, ali bili su mi bitniji ljudi, projekt i uvijek mi je bilo važno što će redatelj ponuditi jer kad sam ja počela raditi to je bilo redateljsko kazalište. Možda se sad vraća opet na glumačko, ali shvatila sam vrlo brzo da radim u nečijim konceptima pa bih se onda u tom smislu pokušala prilagoditi i dati nešto od sebe i za sebe. Tako da su u raznim fazama života razni projekti bili dobri. Iz najranije dobi imam nekih divnih sjećanja i prvi film koji sam snimila 'Cijena života' s Bogdanom Žižićem. Predstave zagrebačkog HNK s kojima sam obišla svijet. Imali smo dvije svjetske turneje i to mi je bilo odlično iskustvo u predstavi 'Macbeth' gdje sam igrala Lady Macbeth. Zatim su kasnije uslijedile neke uloge i projekti, i u HNK, ali i izvan, koje pamtim po jako zanimljivim ljudima s kojima sam radila. To je bila prilika, jer kad si u matičnoj kući radiš većinom s istim ljudima, a ovo je bila prilika da radim s ljudima koji nisu u HNK. Pa ću tu izdvojiti predstave s pokojnim Božidarom Oreškovićem, s kojim sam radila nekoliko predstava i putovala po Hrvatskoj, s pokojnom Marijom Kohn. To su sve jako zanimljiva iskustva", prisjetila se glumica.

Barbara je otkrila ima li osobna iskustva s izazovima s kojima se suočavaju žene u glumačkom poslu.

"Naravno da se suočavam s izazovima, promišljam i imam svoja iskustva i izazove s kojima se kao žena mogu suočiti u glumačkom poslu. Izazovi su razni, ali ne mislim da su oni pretjerano različitiji od izazova koje žena ima u bilo kojoj drugoj profesiji. Svakako jesu drugačiji jer karakter posla je drugačiji, ali kao žena sam suočena, možda ne sada, ali u nekoj mlađoj dobi sam bila suočena s mnogim izazovima. Ali izazovi su i odrastanje i obitelj, tako da ne bih od toga radila neki big deal. Izazovi su vrijedni jer kroz njih rastemo i kroz njih se gledamo", poručila je.

Kazalište, televizija ili film?

"Kad radim u kazalištu, onda se zaželim filma i televizije. Kad radim na filmu, što je rjeđe, onda se zaželim kazališta, kad radim na televiziji isto tako. Dakle volim svo troje, ne mogu to dijeliti, ali volim zapravo rad pred kamerama. To stvarno volim, dinamičnije je, drugačiji proces rada nego što je u kazalištu. Ljudi koji rade obično na filmu i televiziji, tim projektima koji su vremenski ograničeni, ljudi su koji su jako koncentrirani na taj posao i rade to sa sviješću da je svatko kotačić u tom mehanizmu. Ja volim to, volim kad svatko radi svoj posao do kraja i kad se daje u projektu u kojem je do kraja svatko u svom segmentu. Što se kazališta tiče, ne kažem da se tu ljudi ne daju, ali je drugi proces rada i tu predstava počinje živjeti kad izađe, kad dođu probe, a ja jako volim probati. Ono što je lijepo to je da ona živi i poslije u smislu da je izvedba uvijek drugačija kad dođe druga publika i taj moment nastupa uživo je također nešto što je jako izazovno. S godinama to postane na neki način rutina u smislu da nemam više tremu koju sam imala prije, da imam iskustvo po kojem znam da će biti sve u redu ukoliko sam dobro pripremila rolu, da ću se snaći i na neki način imam povjerenja u sebe. Sve u svemu zaključujem koliko god da je poveznica gluma toliko su ti izazovi različiti u kazalištu, filmu i televiziji", kaže.

Evo i koja je tajna izgleda u pedesetim godinama.

"Prvenstveno što ide vrijeme dalje, mogu reći da sam zahvalna i genima. Mislim da izgledam u skladu sa svojim godinama, a recimo možda mrvicu njegovanije. Koliko god imam puno posla i u nedostatku vremena, trudim se otići trenirati, hodati, i biti u prirodi i paziti što jedem koliko mogu. Nekako mi se čini da je ključ, ako ćemo tako reći, dobrog izgleda da čovjek dovoljno spava, ne živcira se previše, da razluči bitno od nebitnog i biti svjestan toga da se ne može raspršiti previše. To sam recimo shvatila da ne mogu trošiti više energije toliko na stvari na koje sam prije. Odnosno da stignem onoliko koliko stignem obaviti i vidjeti s ljudima s kojima se stignem vidjeti i da se ne opterećujem više. Naprosto želim zadovoljiti moje osnovne potrebe i potrebe mojih ukućana, a onda uz posao koliko ostane vremena za drugo. Mislim da tajna svačijeg dobrog izgleda može biti u tome da prihvati to da godine idu, da se dobro nosi s tim, da je radostan u svemu što dolazi jer u biti izgled je zapravo manje bitan i što godine idu dalje ja stvarno to tako mislim“, otkriva.

Život često priredi razna iznenađenja, a Barbara je progovorila o tome je li joj gluma pomogla pri skretanju misli u teškim životnim situacijama.

"Teško je odvojiti život od posla, meni je to teško. Životna situacija može biti teška, jako teška, ali ona ne smije utjecati na posao koji radim. Odnosno kad dođem na posao sve ono što su problemi koje sam ostavila doma ili negdje drugdje, ti problemi su tad na 'holdu' jer ono što ja radim je nešto od čega mi i živimo, osim što mi je zadovoljstvo. Dakle, ne mogu reći da mi je gluma pomogla u teškim situacijama, prije mi je pomogla kao neki odmak od teških situacija koje ne mogu nestati, ali recimo kroz neke uloge mogu proraditi moja stanja koja su iznutra ili neka stanja kojih nisam svjesna ili neke životne situacije koje nisu slične s likom koji tumačim. Onda to mogu preraditi i gluma mi ponekad može služiti i imati jedan psihoterapeutski učinak na to moje suptilno tijelo. Ne želim puno mistificirati oko svog posla jer je to moj posao i znamo svi što posao jest, međutim meni je čarolija u tome što ja svoj posao volim, guštam ga raditi i igram se i s ovoliko godina mogu se igrati. Kad se smijem na poslu i kad mi je zabavno to je za mene velika stvar i veliki odmor, a ne posao. Nekad mogu raditi po dvanaest sati da nisam umorna nakon toga. Stoga osjećam da sam na neki način blagoslovljena tim poslom, koliko god da je teško, toliko je i ispunjavajuće", naglasila je Barbara.

Što bi sve promijenila da ima čarobni štapić?

"Dalo bi se stvarno puno razgovarati o tome što bi se moglo promijeniti. Ali dok se ne promijeni svijest u ljudima teško da se išta drugo može promijeniti. Dok se ne zapali ta neka iskra u ljudima ljubavi empatije suosjećanja. Ono što bih htjela istinski promijeniti to je da ne pate bolesna djeca. Djeca ne zaslužuju bol i patnju koju ja vidim. Ako je istina, a istina je da smo dobili slobodnu volju onda dok ne postanemo svjesni što radimo sa slobodnom voljom, dotad nema tog čarobnog štapića da se može nešto izmijeniti. U biti ja ipak nekako mislim da je sve u savršenom skladu koliko god svijet izgledao nekako nakaradan, neki dan me prijateljica pitala misliš li da svijet propada i da se sve urušava. Može se i tako gledati, ali opet mislim da je ovo sve jedan sklad koji očito mora biti ovako kako je sada i s obzirom na to da mi nemamo mogućnosti vidjeti širu sliku, mi kao ljudi, i onda nam se vrlo često čini da je ovo jedno propadanje. Ono što jest činjenica,  život je patnja i težak je, međutim mislim da svatko za sebe treba naći neka mala zadovoljstva u sebi i za sebe i biti zadovoljan. Raditi i truditi se biti dobar i biti dobro, makar biti dobar pa će onda posljedično doći to da će čovjek biti dobro", zaključila je Barbara.