Danas je velika TV zvijezda, a kao dječak sanjao je da će biti - ginekolog!

Turski glumac Hakan Meričliler progovovio je o svom životnom putu na kojem je, kako kaže, pomalo bio sam.

Turskog glumca Hakana Meričlilera hrvatska publika poznaje iz serije 'Sudbina' u kojoj glumi Jakuba. U razgovoru o svojoj karijeri i glumi, Hakan tvrdi da mu se, za razliku od likova koje često oživotvoruje, sreća uvijek smiješila, kazavši: „Život me uvijek jako volio.“

U „Lažnom svijetu“ nasmijavali ste nas kao Čagataj Kočtug. Nakon toga ste, donijevši radikalnu odluku, oživotvorili lik Jakupa Jorukhana u dramskoj seriji „Sudbina“. Potom ste se ponovno vratili komediji i tijekom ljeta gledali smo vas kao lik Šinasija Gočera u seriji „Život je lijep kad voliš“. Od komedije do drame pa od drame do komedije... Je li to svjestan izbor?

Nije to zbog klišeja „uloga se zalijepila za mene“, ali ja vjerujem da čovjek treba prodrmati samog sebe. To je posebno važno za jednog glumca i utječe na njegov razvoj. Nakon što sam dugo glumio u komičnoj seriji, došlo je vrijeme da prijeđem na dramsku, odnosno da prodrmam samog sebe. Riskirao sam napustivši seriju koja ima dobar rejting, ali osjećaji su mi rekli da trebam tako postupiti. Nakon što je „Sudbina“ završila, opet sam se htio vratiti komediji.

Pa onda, komedija ili drama?

U dramskim si serijama prisiljen prikloniti se scenariju. Ne dopušta puno improvizacije. U komediji si slobodniji u tom smislu.

Jeste li se uspjeli obnoviti?

Obnovio sam se... I odmorio sam se i radio ono što nisam mogao u Istanbulu. Puno, puno sam plivao, išao sam u šetnje po pješčanoj plaži, vozio se retroautomobilom.

Da bi čovjek mogao početi ispočetka, mora se hraniti, zar ne?

Svakako... A priroda je najvažniji izvor koji hrani čovjeka. Jedinstvo s prirodom, toplina ljudi s Egejskog mora i jela iz te regije dali su mi potrebnu energiju kako bih mogao započeti ispočetka.

Kakvo je bilo iskustvo diplomirati 1995. kazališnu umjetnost na Sveučilištu Dokuz Eylul te glumiti u kazalištu u gradovima poput Sivasa i Trabzona? Čime vas je to obogatilo?

Kao dijete metropole najednom sam otišao na Crno more i Anatoliju i ondje ostao deset godina. Dvije godine u Sivasu i osam u Trabzonu. To je dobro vrijeme da upoznaš sebe kao čovjeka. Radili smo i turneje po jugoistočnoj Anatoliji i Crnom moru. Ti ondašnji dani naučili su me voljeti čovjeka. Aleviti, suniti, Kurdi, Turci, Lazi, Armenci, Sirijci, nema razlike. Ja jako volim čovjeka. Na primjer, u Sivasu sam odsjeo u selu Banazli. Dopala me siromašna seoska kuća. Stari bračni par. Ondje sam upoznao alevite. Upoznao sam bektašijsku dušu. Jako volim alevite. Donijeli su mi kruh. Kruh kakav znamo. Ali znate li kako su mi ga pružili? Kao da mi nude biftek. Tako sam lijepo pojeo taj kruh! Tad sam shvatio. Ti će vam ljudi usprkos svomu siromaštvu otvoriti svoja srca i vrata.

Kazalište je vaša velika ljubav, zar ne?
Da. Dok ovi poslovi traju, istovremeno igram ulogu u predstavi „Hamletovska naprava“ u Državnom kazalištu. Bez drugih se stvari može, ali bez kazališta se ne može!

Je li od djetinjstva bilo jasno da ćete postati glumac?

S četiri, pet godina onima koji su pitali što ću biti kad odrastem odgovarao sam: ginekolog ili glumac.

Rodili ste se u Izmiru...
Da. Otac mi je bio industrijalac, a majka je radila u banci.

Ako vam je otac industrijalac, niste se najednom dokopali novca?

Eh, nije baš tako, ali recimo da jest. Nije mene zapalo puno od toga. Priča nije išla tako.

Zašto? Otac nije želio da postanete glumac?

Da, pomalo sam tim putom koračao sam. Htio je da se nastavim baviti njegovim poslom. Ali poslije mi je rekao: „Učinio si ispravnu stvar.“

Kad je prvi put gledao vašu predstavu?
Odmah... Došao je na premijeru moje prve predstave i potom na svaku premijeru. Imali smo problem za vrijeme školovanja.

A majka?
Majka mi je pružala potporu od samog početka. Uostalom, i ona je sama veliki talent. Jako dobro pjeva, oponaša i priča viceve. Od majke sam, dakle, naslijedio gen za glumu. A glas od oca.

Kao glumac koji većinu svog vremena provodi na snimanjima, što je za vas na snimanju neophodno, ono bez čega se ne može?

Vrlo je važno kakav stav zauzima tehnička ekipa među glumcima dok glume. Živcira me ako se ne mogu koncentrirati na posao i međusobno se zafrkavaju dok ja glumim. Važan je i sklad između redatelja i glumaca. Na primjer, sudjelovanje našeg redatelja Eraja jako je utjecalo na to da prihvatim ovaj posao. Eraj vrlo dobro vlada svojim poslom, brz je, sve planira i, što je najvažnije, ima puno poštovanja. Pun je poštovanja prema zaposlenicima... Kao glumac, ne smijete posramiti nekoga tko je tako pun poštovanja. Po mom mišljenju, na snimanju se ne može bez poštovanja. Poštovanje i razumijevanje u svom pravom smislu rješavaju svaki problem.

Što biste savjetovali mladima kao iskusan glumac?
Savjetujem im da se ne požuruju. Ako nešto treba uspjeti, uspjet će, ako ne treba, neće. Zatim, važno je naučiti tekst. Treba vladati scenarijem. Mogu biti lijepi ili zgodni, no to je nešto na što se na ekranu brzo navikava. Nakon nekog vremena nitko više ne gleda na to. Ljudi gledaju na glumu iznutra. Da bi se to moglo ostvariti, nije potrebno ni proći izvanredno školovanje. Ne mislim ni da se sve mora raditi po pravilima, ali treba raditi s predanošću. Moraš učiti. Moraš potpuno zapamtiti tekst. Zaduženje ti je otkriti što scenarij želi ispričati, kakav osjećaj budi. I glumcu pored sebe dodat ćeš loptu. Glumac ne može raditi sam za sebe. Mora raditi i za glumca pred sobom. Ono što čuvaš za sebe ne čini te tobom. Ono što podijeliš, vraća ti se.

Izvor intervjua: http://www.roportajgazetesi.com/hakan-mericliler-roportaji-c6892.html