Ljepotica iz serije "Nauči me voljeti": "Postoji dobar razlog što nemam djecu..."

Dolunay Soysert u turskoj seriji "Nauči me voljeti" igra ulogu Džandan.

Dolunay Soysert je lijepa i pametna žena, no najvažnija od svega je njezina inteligencija koju zamjećujete kad razgovarate s njom. U turskoj seriji "Nauči me voljeti" igra ulogu Džandan.

Ti i partner proživljavate luksuz, pronašli ste ljubav... A djeca kao plod te ljubavi?

Ne znam... Ja ostavljam te stvari tijeku vremena. Ako dosad nisam imala djecu, za to postoji dobar razlog. Ukratko, nisam osjećala preveliku želju za majčinstvom. Ako ću u budućnosti imati djecu, preuzet ću odgovornost za njih. U redu je i ako ih ne budem imala, ne moraju svi ljudi imati djecu. Dijete treba dobro paziti i brinuti se za njega. Trudim se pružiti potporu onomu što mogu vidjeti i osjetiti u svojoj okolini. Jedno sam vrijeme radila u TEGV-u (Volonterska zaklada za edukaciju djece), ove godine želim raditi nešto novo za djecu. Ima toliko djece kojoj nedostaju temeljno obrazovanje, prehrana i odjeća da se osjećam odgovornom za njih. Kad ta djeca odrastu, sudjelovat će u društvu kao odgovorni pojedinci. Zbog toga mislim da je i moja dužnost pridonijeti tomu.

"Obožavam svog prijatelja sa seta"

Znam da si jako dobra teta.

Da, imam jednu malu zvijer. Sad je na setu prisutan i moj nećak Burak. Djeca su jako neobična... Odrastu i onda se opet vraćaju obitelji. Vraćaju se puni vrlina. Sad se s Burakom jako dobro slažem, on je jako inteligentno dijete. On je moj prijatelj na setu, partner i najbliži prijatelj. Zna sve moje probleme i tajne. Obožavam svog prijatelja sa seta.

Ne smijemo zaboraviti ni tvoju mačku Bilezligim da se ne bi naljutila.

Ona je sad malo zapostavljena. Uvjeti na setu su dosta zahtjevni pa pet tjedana nisam dolazila kući, tako da se sad Sinan mora brinuti za nju. Pomalo je ljutita na mene, ali vjerujem da ćemo to riješiti.

U prošlom intervjuu si kazala da svjetski umjetnici imaju radikalne stavove. Što bi jedna radikalna umjetnica u tebi rekla na to?

Mislim da bih to komentirala kao "slobodnu misao". Moja sadašnja radikalnost to tumači na taj način i uvijek će tako biti. Sloboda je taj pojam. Slobodna misao, slobodno izražavanje, pravo na slobodno obrazovanje, jednakost... Ako smo slobodni, onda smo sve bliže miru, privodimo sukobe kraju, bolje prihvaćamo sebe, više stvaramo i kreativnije se izražavamo, bliže smo umjetnosti.

Na društvenim mrežama se od umjetnika sve više traži da pokažu svoje stavove. Je li to dužnost umjetnika?

Ako djelujete samo zato što mislite da je to vaša dužnost, onda je to već lažni stav. Nije mi pretjerano drag. Ja imam mogućnost obratiti se svojoj publici, zato što sam im pred očima. To je ono što me razlikuje od ostalih ljudi. Ali nisam jedna od onih koji će tu mogućnost iskorištavati da puno galame, govore i u svakoj prilici mašu zastavom. Mislim da bi to moglo štetiti poslu kojim se bavim. Ono što osjećam i mislim iskazujem na prikladnom mjestu i u prikladno vrijeme. Ako je potrebno, stvorit ću vlastito okruženje za to, katkad je to kazalište, a katkad film. Ondje se volim izražavati. Ukratko, jedna mi stvar jako smeta: u virtualnom svijetu možete biti iz raznih razloga na nešto neosjetljivi, ali ipak napišete dva retka o tome. Osjetljivost je nešto što mi je jako važno. Ili sam prema nečemu osjetljiva ili nisam. Ne moram to dokazivati i širiti na sav glas. Šutnja ne znači neosjetljivost. Ne možete u svakom području biti glasnogovornik. To vam uništava kredibilitet. Ne želim biti takva osoba. Zbog toga držim se gotovo neutralnog stava na Twitteru.

Što su pet problema o kojima se u Turskoj ne govori?

To je, prije svega, sloboda. Zatim obrazovanje i jednakost. Ima još toga, ali zadržat ću se samo na ovome da ne ulazim u opasne vode.

Vidite li nadu?

Uvijek je vidim.

Čemu se možemo nadati?

Ne bismo trebali živjeti u beznađu. Ja vidim blistavu djecu i Tursku. Vjerujem u to.

Turska kinematografija slavi stotu obljetnicu. S kojim se nedostatcima susrećemo u toj stotoj obljetnici?

U kulturnoj politici postoji nedostatak budžeta, država je trebala učiniti puno više u vezi s potporom projektima. Trebalo bi se više izdvajati za kulturu i film. Nikad se ne raspravlja o golemim sredstvima iz budžeta koja odlaze na izgradnju cestovne infrastrukture, mostova i na opustošenje šuma, a puno se prostora posvećuje budžetu koji odlazi u kulturni sektor. Oprostite, ali zašto nikad ne čujemo ništa o sredstvima koja se troše na građevinu? Gotovo svugdje postoje kinodvorane, ali što vrijedi jedno društvo koje ne posvećuje nimalo pozornosti filmu? U svojih sto godina turska je kinematografija došla do te točke.

Je li budžet najveći problem filma?

Imamo jako kreativne ljude. U ovoj zemlji na svakom uglu nastaju priče. Ali nema novca. Kad razgovaram s kolegama glumcima, čujem tako divne ideje. Bilo bi dovoljno realizirati barem neke od njih...

Kad bismo imali dovoljnu potporu, bi li to dovelo do jedne škole, jednog pravca stvaralaštva?

Živimo u zemlji koja ima jako inteligentne i kreativne ljude i sigurna sam da će od njihovih priča nastati jedna škola. Kako će se to točno dogoditi, to ne znam. U našim filmovima možete osjetiti miris začina. Možete primijetiti je li neki film turski kao što možete primijetiti je li neki film francuski.