Zvijezda "Sudbine" bori se za prava podređenih i inzistira: "Nisam zvijezda!"

Glumicu Deniz Turkali gledatelji imaju prilike gledati u turskoj uspješnici "Sudbina" . U razgovoru govori o svojoj karijeri, umjetnosti, ali i položaju žena u Turskoj te o svojim stajalištima o LGBT zajednici.

Glumicu Deniz Turkali gledatelji imaju prilike gledati u turskoj uspješnici "Sudbina" na Novoj TV, u kojoj glumi Maksutovu i Jakupovu majku Sadet, koja se nakon više godina izbivanja vraća u njihove živote. U razgovoru govori o svojoj karijeri, umjetnosti, ali i položaju žena u Turskoj te o svojim stajalištima o LGBT zajednici.

Od sedamdesetih godina pjevate, samostalno ili s bivšim suprugom Ernestom Casalinijem. Godine 1991. objavljen je vaš album "Požuda". Posljednje ste na albumu "Pjesme koje obećavaju" Murathana Mungana recitirali pjesmu „Kako žena postigne što želi“. Kad tako volite pjevati i kad ste tako uspješni, zašto vam je glazba toliko ostala u drugom planu?

Kao prvo, moja profesija je gluma. Zapravo, nemam osobine toga glumca kojeg sam opisala. Jer po meni glumac sad već treba raditi i akrobacije, znati žonglirati, pjevati, svirati najmanje dva-tri instrumenta, svakako plesati. Ja sam glumica koja zna plesati i pjevati. Nikad nisam sebe doživljavala kao pjevačicu. Da, godinama sam pjevala, no moja je profesija uvijek bila gluma. I više sam pjevala protestne pjesme. Mislim da su pjesme s tog albuma koji sam objavila rane protestne pjesme za to razdoblje. Većina protestnih pjesama koje sam pjevala bila je protest generacije iz šezdeset i osme. Te su se pjesme potrošile. Nema tko ih nije pjevao, a ja nisam htjela ispočetka pjevati iste pjesme. Možda bih, da sam bila pjevačica, sad pjevala rock, rock je uvijek bio protest. Recimo da mi sad pjevanje u mjuziklima pomalo otupljuje tu stranu. Nemam previše želju zapjevati. To je kao prvo. S druge strane, postoji još nešto. Možda sam se toliko držala podalje od pjevanja jer ga nisam izabrala kao profesiju. S obzirom na to da još mogu plesati i pjevati, čini se da to preferiram upotrebljavati pretežito kroz glumu.

Dok u ovoj državi svi rade sve odjedanput nastojeći se što više probiti u prvi plan, ovo je prilično iznenađujuće. Obitelj umjetnika, umjetnički talent, suprug vrlo uspješan redatelj, prijatelji vrlo važni umjetnici... Zapravo imate sav materijal potreban kako biste bili zvijezda, no vi ste to odbili u samom startu. Što se mene tiče, to je zapravo situacija vrlo vrijedna poštovanja, ali generalno, budi znatiželju.

Zahvaljujem. Prije mnogo godina, kad je izašla "Požuda“, na jednoj sjednici gdje su bili novinari, to mi je pitanje došlo iz reda gledatelja. Zatim je izašao neki momak i rekao: „Ako mi dopustite, gđo Deniz, ja želim odgovoriti na ovo pitanje. Jer sam se proglasio denizologom.“ Pitanje je bilo: „Zašto toliko ustrajete u tome da ne budete zvijezda?“ Dečko je odgovorio baš onako kako bih ja odgovorila. Rekao je: „Kako bi se bilo zvijeda, treba zahtijevati da se svima sviđate. Sviđanje većini nije nešto što bi Deniz odabrala.“ Ostala sam zaprepaštena. Doista, odobravanje okoline uvijek me potiče na razmišljanje. I nikad nisi primoran ciljati na sviđanje okolini. Ali ima mnoštvo glumaca i pjevača koji su sve to nadišli te su i postali zvijezde, i radili po svom, malo naprijed, pa nazad, pa malo pažljivije... To mi pretjerano ne privlači pozornost. Mene zanima ući srcem u ono što radim i doista to činiti s ljubavlju i željom. Znači „neka dobro glumim, neka glumim kako treba, neka uloga ispadne dobra, kako treba“. Jer ne podudari se uvijek da ispadne dobro i kako treba. Kako sam i ja zapela za glumu, bivanje zvijezdom ili strašno popularnim, moram priznati, za našu je generaciju bilo i tako pomalo sramota. Sad se svijet promijenio, sve je puno drukčije. Ne kažem to zato što omalovažavam ovo sadašnje. Možda da je i meni sad 20 godina, možda bih i ja bila drukčija, to, naravno, ne mogu znati.

Glumili ste u dva filma s tematikom homoseksualnosti koja je režirao Atif Jilmaz, „Noć, anđeo i naši momci” i „Naši lutalice”. Ako pogledamo Tursku, vrlo je mali broj filmova koji se bave tematikom homoseksualnosti. Uz imena redatelja koji režiraju ove filmove i glumce koji u njima igraju, odmah se veže atribut marginalnosti. Koji je po vama razlog da se snima tako malo filmova o homoseksualcima? Ili ni kod nas, kao i u Iranu, nema homoseksualaca?

Svojedobno su o aferi primanja homoseksualaca u vojsku u Americi u vrijeme Clintona pitali Turguta Ozala, rekao im je: „Kod nas u vojsci nema homoseksualaca.” Jasno, u Turskoj nije bilo homoseksualaca, sad ste izmislili tu novotariju. Ne shvaćam, zar nitko ne gleda povijest velikog imperija? Osim toga, ne mogu shvatiti ni zašto homoseksualci žele ići u vojsku, zašto žene žele ići u vojsku? Dok su homoseksualci i žene protiv rata, protiv ratnog sektora, dok su antimilitaristi, zašto svakako žele biti dio tog društva, dio tog mehanizma, to mi je nemoguće shvatiti. A razlog što se snima malo takvih filmova ono je o čemu smo maloprije govorili, kad ne dižeš glas, nema problema. Činiš potajice što god hoćeš, svi se prave da ne vide. Sjećaš se, i u filmu “Noć, anđeo i naši momci” bila je jedna rečenica, koju izgovara lik Deniza Akanturka: „Ondje kod nas živio je neki čovjek, naočigled je bio gej. Ali to se nipošto nije tako govorilo. Govorilo se da je volio neku curu, da mu je nisu dali, pa se naljutio na život i nikad se nije ženio.” Turska je puna toga. Ali kad gejevi kao jedno biće počnu dizati glas, tad ih počinješ vidjeti, tad se i filmovi počinju snimati.

Je li Deniz Turkali protiv heteroseksualnosti?

Daj, nemoj, za ljubav Božju! Kako da budem protiv, prokletstvo, i sama sam hetero! Jednom, dok smo mi vodili 5. kat, to je bilo mjesto na koje su više dolazili gejevi. Kad me jedan od dečki pitao: „Gospođo Deniz, jeste li vi lezbijka?”, sjećam se da sam propala u zemlju i rekla: “Ne, ja sam... Hetero...” Ne, ne! To što kažeš nije istina, vjeruj mi da nije istina. “Deniz više voli gejeve, Deniz više voli Kurde...”, uopće ne slušaj kad to kažu. Doista imam puno prijatelja homoseksualaca jer s njima imam puno zajedničkog u srcu i glavi. Međutim, nisam nikad pomislila: “E, sad ću pincetom izabrati 3-4 prijatelja geja, da imam i njih među prijateljima.” No jedno je istina, s hetero muškarcem možeš voditi ljubav, možeš i doživjeti ljubav, no vrlo je mali broj hetero muškaraca s kojima se možeš složiti u priči. Jako je teško biti prijatelj s njima. S heteroseksulacima se više doživi ljubav i vodi ljubav, ali ne možeš se zabavljati. Nisam to mogla izgovoriti jer doista je većina mojih muških prijatelja gej, dobro kažeš. Ali to ne znači da više volim gejeve. Nema kod mene takvih podjela, dakle, nema ni pozitivne diskriminacije.

Kad spomenemo ljubav, da vam ne postavljam pitanja o vašoj ljubavi koja je počela u ranoj mladosti i još traje, Atifu Jilmazu, da kažem samo Atif Jilmaz...

Naravno da sam zaljubljena u Jilmaza. Jasno, kao mlada nisam bila, on mi je bio striček Jilmaz. Naravno, zaljubljena sam u Jilmaza. Moja zaljubljenost još traje. Osim toga, postoje ljudi koje još volim, ali nisu više živi, i prema njima osjećam ljubav. Ali ljubav koju osjećam prema Jilmazu i ljubav koju osjećam prema njima bitno se razlikuju. Što se drugo može reći? Da ne osjećam tako veliku ljubav prema Jilmazu, zašto bih bila s njim tolike godine? Bila je to prava ljubav, da. Znači, toliko sam lica te ljubavi proživjela zajedno s njime da nema drugog objašnjenja. Kad bih osjećala kao da mrzim Jilmaza, događa se to, mrzimo čovjeka u kog smo najzaljubljeniji... Moja bi mi prijateljica, psihijatrica Šahika Yuksel, kad bih ja bjesnjela: "Ubit ću ga, doći ću mu glave!", uvijek vrlo mirno rekla: "Ti si jako zaljubljena u Yilmaza." Izluđivala me time.